Možda će kiša, a možda i neće. Oko toga vodila se blaga rasprava u saljskom Donjem domu (čitaj: nekoliko klupa u portu), a pesimisti su bili brojniji. Oni koji su rekli da hoće. Kiša.
– Eeee, ne znan ja… – vrti glavom Marin Milić.
Josip, to kao fotograf, vratio se s velikog odmora koji je dobio zato što je sreo tri (lijepe) cure i onda smo pošli prema mjesnoj knjižnici i čitaonici. Jer, upravo se s kupanja i sa šugamanom oko vrata vraćao Ante Mihić, ključar, knjižničar, animator i bla, bla… najbolje je reći dobri duh u nevelikom prostoru u kojemu ima, koliko ono knjiga, Ante?
– Naslova je 12 tisuća i 417 – reče on nakon što je otvorio inventarnu knjigu.
A tih je naslova posvuda, doslovno od poda do stropa. Na glasoviru, na škamlićima i na jednom starinskom škabelinu, na nekim klupčicama, na malim sidalicama koje su, valjda, davno derale stražnjice saljskih mališana. Ima i jedan teleskop, zovu ga Straško.
– Ante, mogu ovu knjigu… – pita jedan malac.
– Nego, a ča čekaš!
Ante se razbacao, trči vamo-tamo, a kad se ostvarila prognoza onih pesimista, odnosno kad je počela kiša, brže-bolje valjalo je u knjižnicu staviti pitare, jedan kauč, nekoliko naslonjača…
– Ajde Oliver, pomozi. Evo, mi ga zovemo Maslinko – šali se Ante, a Oliver vridan, nosi sve u šesnaest.
Pomogao je i Josip, on kao fotograf, pa su neki turisti koji su došli pogledati knjige, na tren bili zarobljeni u knjižnici.
– Idemo mi, Ante, vidit ćemo se dogodine!
Dok obavlja kojekakve poslove, Ante u prolazu dobacuje:
– Imamo članova iz 105 gradova! To nema nitko. Članarima je 40 i 20 kuna, djeca besplatno. Radimo redovito od 2000. godine, a u Salima knjižnica s čitaonicom postoji još od 1905. i radila je s povremenim prekidima.
Kiša pada kao luda, neki su se skrili ispod cerade, djeca unutra traže knjige, stripove. I pitaju za film. Kakav film?
– Imamo svaku večer Saljski televizijski dnevnik – hvali se Ante.
Ujutro snimatelj proišeta po mjestu, snimi materijal, a uvečer je projekcija. U četvrtak navečer prikazan je film ‘Jutro u Salima, burnja strana’.
– Nikola Milić i ja uglavnom snimamo, montiramo, prikazujemo.
Svej je više djece. Bosonogi ulaze u knjižnicu. I jedan dječak iz Austrije. Govori hrvatski sasvim lijepo.
– Ja… dobro govorim. I ode lipo… Zovem se Max – kaže dječarac i potvrđuje da čita knjige, a žao mu je što će za četiri dana…
– Idem ća!
Knjižnica i čitaonica središte je kulturnoga života. Osmišljen je i glazbeni sadržaj.
– Maestro Vedran Milić svirat će Chopina. Počet ćemo 2. kolovoza, završiti krajem osmoga. Prvi koncert bit će u Salima u LOkvi, drugi u Zaglavu Ravanac, treći u Strašnoj Peći, a četvrti na Punti Bijanki – diktira Ante.
Pomoći će Komunalno, možda još netko. Baš lijepo, Chopin…
– Kad će film!? – pitaju nestrpljiva djeca.
Jospi, fotograf, namješta ih na jedan kauč, svi knjige u ruke.
– A di će to izaći? – pita jedan radoznalac.
– Šempijo, kupi u subotu Zadarski list pa ćeš viditi – govori mu prijatelj.
Lea, Danijel, Paško, Ivan, Marko i Šime, to je ekipa koja je čekala film. Poslije su došli još neki, a prošao je i Gabrijel Mihić s pirijom na glavi. Sliči malo na onoga Limenka…
– Nemamo lumbrelu – govori njegov tata.
Zaškurilo je, novinari trebaju na brod, a baš će početi projekcija Saljskoga televizijskoga dnevnika.
– Ne triba vam crveni tapet do broda, a – šali se Ante.
Hajde zbogon, Ante, pa nisu novinari Stipe i Jadranka ili Ivo i Jadranka (znate koji, ne treba prezime), nego obični radni puk.
– I znate još nešto – sjetio se Ante – uskoro pošta ide ća, a mi ćemo dobiti taj prostor i još jedan mali.
Hvala Bogu, onda će se u knjižnici i čitaonici moći postaviti nove police, za nove naslove…
– A recite, koja knjižnica da je ovako mala ima članove iz 105 gradova…
Kiša je uminula, valjalo se ukrcati na katamaran…
