Prošlog je mjeseca u Velikoj Britaniji u izdanju Cambridge Scholars Publishing objavljeno dvojezično izdanje knjige prof. dr. Helene Peričić pod naslovom “On the Red Horse, Peter and Paul – Diary Entries, Articles, Letters 1991-1998 – A Small Book about a Big War”.
Riječ je o prijevodu njezine knjige iz 2006. “O riđanu, Petru i Pavlu – dnevnički zapisi, članci, pisma… 1991.-1998.” u kojoj ova ugledna profesorica komparatistike s Odjela za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru iznosi svoja osobna iskustva Domovinskog rata. Sam interes za temu našeg nedavnog rata kod engleskih je izdavača pr(a)va rijetkost, a uskoro bi izdanje u engleskom prijevodu trebala doživjeti i njezina zbirka kratkih priča “Domnana i bijele ovce”. Zadnjih osam godina Helena Peričić živi “220 na sat”.
– Spavam četiri-pet sati. Živim kao migrant: primjerice, letim u Pulu u 22.30, sutradan od 8.30 do 15 držim predavanja u tom gradu, da bih idućega dana oko 5 ujutro letjela u Zagreb gdje popodne držim predavanja na doktorskom studiju. I onda natrag u Zadar, gdje se sljedećeg dana osjećam kao zombi. Između predavanja i letova – pišem – što iziskuje maksimalnu koncentraciju koju u tim okolnostima nije jednostavno postići.
Ubitačni ritam uhvatila je 2002. kada je na sveučilištu u Pragu radila kao lektorica. Uslijedile su četiri godine predavanja u Splitu, vođenje poslijediplomskog studija u Zadru, potom predavanja u Zagrebu, kao gostujući profesor predaje u Pragu, Amsterdamu, semestar u Klagenfurtu , da bi prošlu zimu provela kao gostujući istraživač na Odjelu za komparativnu književnost Sveučilišta New York. Nedavno se vratila iz Udina gdje je na poziv tamošnjeg sveučilišta održala izlaganje o utjecaju književnosti pisane na engleskom jeziku na neke suvremene hrvatske pisce 20. stoljeća.
Je li taj zombijevski umor po povratku, u ovoj općoj krizi, zapravo “cijena uspjeha”?
– Ne razmišljam o umoru, a još manje o uspjehu, već o poslu i njegovim rezultatima. Ne vjerujem da bi me ljudi pozivali da to što govorim nije relevantno. Uglavnom ih zanimaju komparatističke teme kojima se bavim: Krleža, Slamnig, Petrasov Marović, Brešan, Gavran… Nastojim hrvatsku književnost približiti svijetu koji o njoj ne zna gotovo ništa. Javnosti ste uglavnom poznati kao sveučilišna nastavnica i autorica zapaženih komparatističkih studija.
Ipak prva strana izdanja doživjela je vaša literatura?
– Prije par godina u jednom važnom pjesničkom časopisu u Dublinu objavljena je moja podulja pjesma u engleskom prijevodu. Prijevod ove ratne knjige dogodio se tako što se nakladnik Cambridge Scholars Publishing, koji vode bivši studenti tog koledža, zainteresirao za nju. To su dnevnički zapisi, ali i kritički članci i pisma, oslobođeni ideologije i bilo kakve pristranosti. O ratu u Hrvatskoj, odgovorno tvrdim, u Engleskoj pa i u Zapadnoj Europi šira javnost i intelektualci znaju malo ili gotovo ništa.
Recenzent iz Irske napisao je kako je u knjizi riječ “o ratu koji je već zaboravljen u Zapadnoj Europi”, kao da se nikad nije ni dogodio. Ne želim od toga stvarati političko pitanje, ali naše iskustvo Domovinskog rata: moje, vaše, bilo koje osobe koja je kroza nj prošla i unijela možda i najproduktivnije godine svoga života – zavređuje biti literarno uobličeno kao što zaslužuje da mu se kao takvom prida pozornost.
Poznata je vaša akademska valorizacija nekih slučajno ili namjerno zapostavljenih autora kao što su T. P. Marović, Vinko Krišković, Ljubomir Maraković, Josip Horvat, pa i kantautor Toma Bebić… Jesu li oni postali dio vaših predavanja i komparatističkih tema?
– Moj pokušaj akademskog vrednovanja, primjerice, Tome Bebića izazvao je pozornost jer je riječ o osobi koja u akademskim krugovima, pa i šire nije prepoznata kao tzv. ozbiljan pjesnik. O njemu sam svoj sud prvi put iznijela u referatu na skupu Dani hvarskog kazališta prije par godina. Bebićem se zapravo prije moje studije nitko na razini tzv. akademske kritike nije bavio.
Mislim da je njegovo pjesništvo podcijenjeno, tumačeno kao pisanje bez veće literarne vrijednosti; ipak osobno držim kako znatan dio njegova pjesništva ima neupitnu književnu vrijednost. Htjela sam afirmirati ono neosporno vrijedno u djelu Tome Bebića koji je bio čovjek bogata duha, svestran ali kritičan, iako je u splitskom pa i širem svakodnevnom a konvencionalnom tumačenju nazivan čudakom. Bebić danas ima klubove svojih poklonika na facebooku, a gotovo sve su mu uglazbljene pjesme doživjele suvremene obrade. Štošta je nažalost, kako čujem, završilo u džepovima ljudi koji su njegov rad i talent – incognito – zloupotrebili ili prisvojili.
– Ne bi se moglo reći da je pao u zaborav, ali bih se usudila tvrditi da energija njegova dara i svjetonazora, neka pjesnička blagost i vedrina koju je širio svojim stihovima, sada – nakon njegove smrti u dobi od 42 godine – nažalost živi u zapisima i sjećanjima mnogih tek kao blijedo zrcaljenje njegova života. Velik broj Mraovićevih pjesama nevjerojatno je vrijedan, ali istodobno prilično omalovažavan. Mraović je bio fantastičan interpretator svojih stihova – kao takvog upoznali su ga i naši studenti u Zadru.
I Toma Bebić i Mraović, ti svojevrsni “putujući teatri“, osebujne i neponovljive osobe, plaćaju danak svojoj ovozemaljskoj popularnosti i predodžbi o njima kao o zabavljačima i osobenjacima, da bi ih se po smrti – kad više nema njihove žive, šaljive prštavosti i, po sudu nekih, stanovite doze lascivnosti koja zna biti medijski zgodna – rijetko i spomenulo, a njihovu pjesničku vrijednost redovito umanjivalo. Držim da je zadaća nekih od nas koji se bave književnošću stati u zaštitu posebnih književničkih sudbina i njihova opusa.
