ZADAR– Jasni Ančić, glumici HNK Zadar čitatelji Zadarskog lista su putem portala, www.zadarskilist.hr postavljali pitanja. Uz osmjeh nam je odgovarala na pitanja koja su internetom “doputovala” iz Hrvatske, ali i iz inozemstva.
Jasna samo da vas podsjetim, pred trideset i pet godina, dok ste prolazili Kalelargom, muški dio je stajao u stavu mirno, a o istančanom ukusu svakog detalja garderobe ne treba ni govoriti. Gledajući slike današnjih Zadranki i stil oblačenja u vrijeme naše mladosti, cure bi u ovakvoj garderobi išle eventualno brati masline. Što vi mislite o tome? Pozdrav iz Kanade.
– Moj kolega Mirko Šatalić je maslinar i njemu bi ovo pitanje puno bolje pasalo. A što se tiče mode, nikada je nisam shvaćala kao nešto što je diktat. Naravno je da u nekim mladenačkim, ekstremnim situacijama bilo i pokazivanja, ali nikad nije bilo natjecanja. U neku ruku mi je draga i današnja uniformiranost jer su traperice izjednačile curu iz imućnije obitelji i onu iz manje imućne. Normalno da se sjećam svega, ali mislim da na meni nikad nije bilo ništa što bi se primjećivalo kao moda. Možda se više primjećivao moj hod jer sam u to doba bila studentica i lijepo sam hodala. Tada su bile glasine o par cura koje su bile primjećene. Ja sam bila cura s bazena, i uvijek sam bila nogama čvrsto na zemlji, pa sam i glumački poziv shvatila kao nešto što nije puno dalje od građanske profesije. Nikad glumu nisam shvaćala kao nešto astralno, kao nešto što bih ja nosila u svojim privatnim kuferima.
Smatrate li da ste napravili pravi potez povratkom u Zadar iz Dubrovnika? Ipak je ovo u kazališnom smislu znatno manja sredina.
– Apsolutno ne. Kazališne sredine se ne vrednuju po tome jesu li u metropoli ili u nekom drugom gradu. Vratila sam se iz još manje sredine, iz Dubrovnika koji ima duplo manje stanovnika od Zadra. Dubrovački teatar je unatoč tome u vrijeme prije rata bio na glasu kao najbolji teatar Jugoslavije. Zadar se nije imao mogućnosti mjeriti s teatrima koji su bili bolji i drukčiji, jer je nažalost stagnirao, nije postojao, bio je rupa zadnjih četrdesetak godina. Mirko i ja smo se hrabro vratili očekujući da će Zadar dobiti ono što zaslužuje, a to je teatar. Za grad profila Zadra, sa toliko prometne komunikacije i sa ekonomskom bazom za napredak bilo bi strašno da je nastavio bez teatra, odnosno da je samo davao prostor gostovanjima. Meni je samo žao što taj naš Zadar nema gradsku kavanu. Ne razumijem da ljudima iz turizma nije palo na pamet napraviti anketu i pitati ljude što oni žele. Nitko nije glasao o tome hoće li se otvoriti još tri ili pet kafića, oni naprosto niču. Otvaraju se poslovnice, banke, prije će se izgleda javno otvoriti i javna kuća nego što će se otvoriti kavana koja grad čini gradom.
Draga Jasna, rado bih te vidjela zajedno s ansamblom zadarskog narodnog kazališta u Podgorici u crnogorskom narodnom pozorištu, ima li kakvih izgleda za vaše gostovanje u skorijoj budućnosti? U nadi da ćemo se vidjeti, pozdrav iz Podgorice!
– Kultura nema i ne priznaje embargo. Gostovanja poslije rata ne dijele se više na prijateljska ili neprijateljska, već isključivo ovise o financijama. Problem je danas, primjerice, na gostovanje dovesti predstavu koja ima likova više nego je Zadar spreman platiti, kao i nama dogovoriti gostovanje na, primjerice, Gavellinim večerima. Ovo pitanje, odlično postavljeno, tako će naići na moj hipotetski odgovor, a to je – voljeli bismo, stvarno bismo, ali teško da hoćemo.
Ima li potencijala među mladim zadarskim glumcima s kojima sada radite u Zadru?
– Sada je 8 sati manje 5 minuta navečer, a ja bi na to pitanje završila odgovarati u 4 ujutro. Ima, naravno da ima potencijala. Spomenut ću da su nam dvije cure iz radionice u roku od tri godine upisale Akademiju, što je dobar znak. Po meni one nisu vrh radionice HNK Zadar, i stavljam ruku u vatru da dva mladića i tri cure više zaslužuju mjesta na Akademiji nego njih barem 10 koji su sad na njoj. To je moj potpis i iza toga stojim.
Zašto Vas nema u sapunicama poput drugih kolega? Mislite li da je to degradirajuće za profesiju ili je to danas nužnost?
– Sapunice imaju jako malo veze s glumom, a još manje s umjetnosšću. Možda je netko gledao Tamaru Šoletić iz Kazališta lutaka u sapunicama. Ona je vrlo hrabro rekla, a ja to potvrđujem, da su odnosi tih silnih lica koja prolaze svakodnevno kroz pet meksičkih, tri brazilske i osamnaest španjolskih sapunica takvi da se, oprostite na izrazu, ne zna tko koga. Za mene bi bilo sramota doći pred kameru a da ne poznam svoga partnera s kojim ću biti u ljubavnom odnosu u idućih 38 epizoda. Ja do glumačke higijene još uvijek držim.
Pita zeljanica na šlepu
Zašto uvijek imam dojam da glumci u našim filmovima pretjerano afektiraju? Je li to nekakava glumačka škola ili samo neznanje?
– Ima u tome istine. Svatko ima svog mentora, profesora, i svaki od njih traži drukčiji izričaj. Tonko Lonza je dok sam ja studirala tražio savršen govor, dok jedan avangardniji profesor nije toliko mario za riječi nego je više pažnje poklanjao izričaju, ekspresiji lica, pauzama… Većina glumaca u našoj modernoj kunematografiji je uzeta s ulice. Netko je samo filmičan i njega uzmu, a cijela mašinerija radi na tome da ispadne talentiran. Gluma koja se tretira kao negrađanski posao je posao koji se najbrže i najviše može gađati.
Koja je najsmješnija zgoda koja Vam se dogodila u glumačkoj karijeri?
– Ima ih jako puno. Jedna od njih bila je kad je moja divna kolegica Milka Podrug Kokotović igrala Hasanaginicu. Imala je haljinu sa velikim i dugačkim šlepom. Njen partner, glumac kruno Šarić, je u svojoj pauzi jeo pitu zeljanicu. Inspicijent mu je počeo vikati da brzo mora na scenu tako da je ovaj bacio pitu koja je na tom dugačkom šlepu izišla na pozornicu, dok je Milka dramatično zapomagala “Oj djeco moja, majka vam umire”.
