ZADAR – Večeras u 19 h sati u Arsenalu će se održati svečanost otvorenja izložbe Dragana Jelavića “Mocire”.
“Mocire, to je lokalni naziv za gromače, suhozid znači zidovi od vapnenca bez vezive tvari. Na otoku Ugljanu su posebne, naročito u Kalima, toliko veliki i široki zidovi po kojima je nerijetko, danas, čak voze automobile. I zbilja izgledaju dobro. Mene su zainteresirale jer i u mom rodnom mjestu Ravča (trenutno poznata kao krajnja točka autoceste) kod Vrgorca ima jako puno kamena, samoga kamena. Kao i da nema ništa drugo. Samo su naše mocire puno manje, uže, niže, siromašnije…Tako su MOCIRE, gromače,pristave ili suhozid nešto zajedničko što mi povezuje ova dva kraja, možda je čak Ravča do nedavno bila “udaljeniji otok” od samog Ugljana. Na metru kvadratnom suhozida milijun je kompozicija, promjenom svjetla ponovo drugačije, svako doba dana da novi izgled, sjene se igraju i fatalističkom strpljivošću upijaju boje života”, kazao je o svojoj “kamenoj muzi” autor izložbe Dragan Jelavić napominjući kako u kolorističkim kompozicijama nije prikazivao šire pejzaže sa mocirama, nego se zavlačio u šupljine između kamena, apstrahirajući stvarne detalje, sjene, boje…”
“Nikad nećemo doznati ima li kamen pamćenje. Tu je od pamtivijeka, nezamislivo stariji od naših predaka i neprispodobivo trajniji od svih naših potomaka, ali mi pojma nemamo, niti možemo imati, sjeća li se kamen ičega što je doživio u svojoj nepomičnoj vječnosti. Jednoga dana znanstvenici će razotkriti i tu tajnu, a ako se pritom pokaže da kamen pamti sve, rekonstrukcija njegovih sjećanja sigurno će biti slična Jelavićevim portretima ugljanskih mocira, skrušenih suhozida koji fatalističkom strpljivošću upijaju boje života i otkrivaju ih samo odabranima, samo na tren. Žarke boje Draganovih akrila sugeriraju nam da je pamćenje kamena i mocira slično ljudskom: kamen, kao i mi, istiskuje iz svoga sjećanja sve ono tamno i tužno, sivo i neveselo. Uspomene koje nikad ne blijede jedino su one pune strasti i veselja, one što u sebi zauvijek nose dojam eruptivnosti i arhetipske žudnje. Jelavićeva kamena platna pričaju nam o takvim uspomenama, neusporedivo starijima od čovjeka, o uspomenama što se tisućljećima talože u naizgled neživoj materiji, pomaknutoj samo jednom onomad, kad ju je izderana i žuljevita ruka podigla sa zemlje i ugradila u novi suhozid, još jedan. Gledajući ove slike, ne možete se oteti dojmu da kamen pamti, ma koliko znanost šutjela o tome”, napisao je o Jelavićevoj izložbi Renato Baretić.
U ljeto 2007. u Arsenalu je bila postavljena njegova izložba slika i skulptura “Šprualjci iz života”, također posvećena životu u Kalima.
