Minimalna plaća u Hrvatskoj od iduće godine trebala bi, prema sadašnjim izračunima, preskočiti prag od tri tisuće kuna, no na kojoj će razini točno biti definirana još nije poznato.
Ministarstvo rada i mirovinskog sustava nedavno je započelo konzultacije sa socijalnim partnerima, odnosno sindikatima i poslodavcima, a temeljem tih konzultacija ministar će vladi predložiti iznos mininimalne plaće koja će se primjenjivati u idućoj godini.
Zakon o minimalnoj plaći je jasan pa se zna da ona u 2014. godini ne može biti niža od sadašnjih 2.984,87 kuna u bruto iznosu. Sindikalna strana traži da se minimalac za narednu godinu odredi korigiranjem sadašnjeg minimalca za prosječni indeks rasta potrošačkih cijena prehrane i bezalkoholnih pića u prvih osam mjeseci ove godine.
Tako bi minimalac porastao za 152 kune, odnosno iznosio bi 3.137 kuna. S druge strane, poslodavci se protive bilo kakvom povećanju minimalne plaće. Resorno ministarstvo trebalo bi izbalansirati dvije strane, a prema sadašnjim informacijama zakonski regulirano minimalno primanje rasti će preko tri tisuće kuna.
I dok se u Hrvatskoj ministar rada o minimalnoj plaći konzultira sa socijalnim partnerima, u Njemačkoj je zakonski regulirani minimalac jedan od segmenata puno važnijih postizbornih pregovora. Utvrđivanje minimalne cijene rada od 8,5 eura po satu jedan je od deset zahtjeva Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) za pregovore o stvaranju koalicijske vlade s demokršćanskom Unijom CDU/CSU Angele Merkel. Minimalna plaća odnosila bi se na sve gospodarske grane.
Minimalna plaća u Njemačkoj sada se regulira kolektivnim ugovorima, a to znači da dio radnika na tržištu minimalcem nije obuhvaćen. Kada bi on bio propisan na nacionalnoj razini obuhvatio bi jednog od četiri radnika na njemačkom tržištu. Zakonsko reguliranje minimalca podupiru sindikati, odnosno oni se za njegovo uvođenje godinama zalažu.
Zajednički prag
Savez njemačkih sindikata (DGB) tako predlaže uvođenje minimalca od 850 eura mjesečno s tim da već od prvog zarađenog eura postoji obveza plaćanja socijalnih doprinosa. Pritom bi se radnike zaštitilo na način da im se postupno povećava udio doprinosa koje plaćaju, odnosno veći teret na nižim zaradama bio bi na poslodavcima.
Takav model sindikati su testirali među radnicima s niskim nadnicama i oni ga prihvaćaju. Naime, radnici s niskim primanjima u Njemačkoj danas uglavnom zarađuju 450 eura, što je gornja granica za neoporezivanje kada je riječ o takozvanim mini-poslovima, odnosno povremenim poslovima. No, za 450 eura mjesečno nerijetko se radi i puna satnica.
Sve zemlje Europske unije imaju reguliranu minimalnu plaću, ali se način njena uvođenja na tržište razlikuje kao što se razlikuje i obuhvat radnika. U većini zemalja propisana je zakonom, odnosno bipartitnim ili tripartitnim ugovorima i odnosi se na kompletno tržište rada.
Zakonska regulacija tako je prisutna, među ostalim, u Francuskoj, Irskoj , Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Portugalu, Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Rumunjskoj. Belgija, Estonija, Grčka, Bugarska, Poljska i Slovačka su zemlje u kojima se minimalac regulira bipartitnim ili tripartitnim ugovorima.
Oni koji »iskaču« iz modela nacionalno reguliranog minimalnog dohotka su Danska, Finska, Švedska, Austrija, Italija i Njemačka u kojima se minimalna plaća ugovara kolektivnim ugovorima pa se tim ugovorenim minimumom nije obuhvaćeno kompletno tržište rada.
No, iako se iznos minimalne plaće utvrđuje na nacionalnim razinama i EU u tom pitanju nema ovlasti, već se duže vrijeme razgovara o mogućnosti usklađivanja minimalne plaće u zemljama članicama. Naime, plaće su isključene iz nadležnosti europskih insitucija za razliku od drugih područja rada i zapošljavanja, poput radnog vremena ili zaštite zdravlja.
Upravo su česte rasprave o zajedničkoj politici kada je riječ o minimalnoj plaći potaknule istraživače Eurofounda da se pozabave pitanjem koordinirane politike EU u segmentu minimalne plaće. Primjerice, postavljanjem zajedničkog praga od 60 posto medijana plaća na nacionalnoj razini.
U prilog raspravama o »zajedničkom minimalcu« tako Eurofoud propituje mogući utjecaj takve politike te procjenjuje kako bi se ona odrazila na tržište rada.
Odnosno, koliko bi radnika na tržištima svake pojedine zemlje članice bilo obuhvaćeno i bi zajednička EU politika radnicima s najnižim nadnicama povećala ili smanjila mjesečna primanja. Naravno, i autori studije govore o hipotetskoj zajedničkoj politici plaća svjesni da takav model nema široku podršku jer i stručni i politički krugovi, posebno u zemljama članicama, smatraju kako to pitanje treba ostati u nadležnosti nacionalnih vlada, odnosno regulirati se prema nacionalnim tradicijama.
Utjecaj na polovicu europskih radnika
Kakav je profil radne snage koja je bila pogođena hipotetskim europskim pragom minimalne plaće? Većina ih radi u malim poduzećima, odnosno oko 40 posto u tvrtkama s manje od 10 zaposlenih, a 70 posto u poduzećima koja zapošljavaju do 50 radnika. Prema djelatnosti, uglavom je riječ o osobnim uslugama. Odnosno, zajednička politika minimalne plaće obuhvatila bi 20 posto radnika u trgovini, 13 posto u zdravstvu, 10 posto u ostalim servisima i osam posto zaposlenih u hotelima i restoranima. I premda je učestalost povremenog i privremenog rada u uslužnim djelatnostima velika, većina radnika koji su potencijalno obuhvaćeni hipotetskim europskim minimalcem ima stalne ugovore i puno radno vrijeme. Gotovo dvije trećine radnika na minimalcu su žene. Osim njih, snažno su pogođeni mladi. Gledajući godine života, 56 posto radnika na koje bi se odrazila jedinstvena politika minimalne plaće mlađi su od 40 godina života, dok ih je 35 posto u dobi do 29 godina života.
Očekivano, najveći utjecaj potencijalne zajedničke politike plaća osjetili bi niskokvalificirani radnici u poljoprivredi, šumarstvu, ribarstvu, uslugama i prodaji. Generalno, riječ je o gotovo polovici europskih radnika na koje bi se odrazila zajednička politika plaća.
Hipotetski model
Zbog čega se zajednička politika plaća za sada čini utopijom jasno je i iz podatka da se minimalac po zemljama članicama kreće u rasponu od 159 eura u Bugarskoj do iznad 1.800 eura u Luksemburgu. Hrvatska se sa svojih 400-tinjak eura svrstava se u grupu 11 zemalja s najnižim iznosom minimalne plaće u Europi. Radni materijal Eurofounda, među ostalim, navodi i kako bi se gotovo sve zemlje u kojima je minimalac zakonski uređen suočile s potrebom njegova povećanja.
Što bi hipotetski model minimalca u iznosu od 60 posto medijana plaća na nacionalnoj razini značio za radnike u Hrvatskoj, dokument ne donosi što je dijelom posljedica nedostatka statističkih podataka kod nas. Ta praznina mogla bi se donekle ispraviti od iduće godine uvođenjem novog obrasca – jedinstvenog izvješća o primicima, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja. On bi trebao dati bolji uvid i u distribuciju plaća.
Gotovo sve zemlje Unije u kojima je mimimalna plaća regulirana zakonom, u slučaju da se ideja o europskom minimumu ostvari, suočile bi se s potrebom rasta minimalne plaće. Naime, ona je u svim zemljama ispod hipotetskog scenarija od 60 posto medijana nacionalne plaće.
Utjecaj zajedničke politike minimalne plaće, pritom bi bio najvidljiviji u Njemačkoj u kojoj bi najveći postotak radne snage osjetio poboljšanje svojih mjesečnih primanja. Odnosno, hipotetski jedinstveni minimalac zahvatio bi jednog od četiri radnika na njemačkom tržištu, s obzirom na to da je udio slabo plaćenih radnika u toj zemlji među najvišima u Europi.
Svakako, razlog tome je i činjenica da se u zemljama u kojima se minimalac propisuje na nacionalnoj razini, bilo zakonom ili dogovorom na bipartitnoj ili tripartitnoj razini, uglavnom ugovara tako da je povezan s distibucijom plaća slabije plaćenih radnika, što u Njemačkoj nije slučaj.