Moje dijete je ovih dana postalo vatreni rukometni navijač. Nikada u životu nije taknuo rukometnu loptu, ne zna pravila, ali ponijela ga je euforija i jako se začudilo zašto ja ne pratim utakmice, a ne pratim jer sam imao nekih problema sa srcem i sa živcima pa je doktor zabranio, ali da sam navijač hrvatske reprezentacije – jesam. Osim toga, otkako smo izgubili u polufinalu nogometa 1998. mogu reći da ne podnosim francuske reprezentacije, a kada se sjetim onoga Thurama koji nikada nije dao gol u životu, ali je nama tada zabio dva, odmah padam u depresiju i zato sam konačnu pobjedu nad njima slavio kao da mi se udaje kći jedinica (kakvu, na žalost, nemam).
U svakom slučaju, u zadnje se vrijeme on malo udebljao jer se kod nas odlično kuha, u stvari, svi smo se uzdebelili i ja kažem – „na što ovo ličimo, nismo ni za kakav sport“ – a onda se pojave neki rukometaši koji su zbilja debeli i onda shvatimo da imaju preko sto kila pa opet dobro igraju. Naučili smo dakle kako se sportom mogu baviti i ljudi koji više izgledaju kao natjecatelji iz „Života na vazi“ nego kao netko tko se bavi ozbiljnim treniranjem.
Konkretno, golman Egipta izgleda kao natjecatelj u potezanju konopa na Jadranskim susretima 1972.g., a golman Danske doslovno je pljunuti onaj okrugli mali Jake Harper iz „Dva i po muškarca“, samo još deblji i okrugliji (što je napisao jedan forumaš – izgleda kao automehaničar iz Krapinskih toplica). Problem je u tome što smo izgubili samo protiv Egipta i Danske pa je logično da ubuduće bježimo glavom bez obzira čim vidimo da protivnik ima debelog golmana.
Kao što to često biva i naši tv-komentatori su se iskazali, a pogotovo u finalnoj utakmici, gdje dok deset minuta prije kraja gubimo s deset golova razlike i jasno je da smo nećemo biti prvaci svijeta, komentator kaže –„bez obzira kako će ova utakmica završiti, moramo se držati onoga – „ništa nam neće ovaj dan pokvarit“. Gluplju izjavu dugo nisam čuo. Izgubili smo u finalu svjetskog prvenstva nakon što smo izbacili mrske nam Vrancuze i dan nam kao nije pokvaren i jako smo sretni, a onda se uključio sukomentator…
Molio sam Boga – samo da ne kaže onu floskulu, ali to se naravno očekivano dogodilo. Ne nije bila ona da su naši momci „dali 110%“ već ona još gluplja o „ostavljanju srca na terenu“, a nije nedostajala priča o „srebru zlatnog sjaja“, što je jedan oksimoron, a što ne znači da ovo nije veliki uspjeh.
Bilo kako bilo, moje dijete koje je izgleda pametnije od mene (što i nije teško biti), kada me vidio onako utučenog, kaže meni – „Nemoj biti nesretan pa i dolazak u finale je veliki uspjeh.“ A kako da mu kažem da smo jednom, prije 20 godina i mi bili svjetski prvaci, kako konačno imamo dobrog trenera i to zato što smo ga uvezli sa Islanda (jer, budimo realni – uz neke dobre domaće imali smo i neke koji su služili za komendiju i s postupcima, ali i s rezultatima), da nam je državna liga blago rečeno čudna, jer je jedan te isti klub (pogodite iz kojeg grada) već 33 godine prvak države, da je samo jednom njegov Metković bio prvak i da su odmah poništili to prvenstvo i vratili titulu u Zagreb… I da sada ne nabrajam dalje. Neka nauči navijati za Hrvatsku, ignorirati domaće klubove, utuviti u glavu da je navijanje samo usputna zanimacija, a ne neki životni cilj povezan s opskurnom politikom, da je dobro imati curu, a ne sjediti u kladionici i u kvartovskom kafiću, da ne sluša balkanske cajke, a kada smo kod Balkana dobro bi bilo ovaj tekst privesti kraju.
A zašto toliko navijam za reprezentaciju, a ne za klubove? Zato što nas je toliko malo da je glupo da se svađamo oko gluposti, da se suprotno kršćanskoj vjeri, kojoj na sreću još uvijek nominalno pripadamo, širi mržnja umjesto bratske ljubavi, zato što su te ekipe nešto dobro što jedan narod može predstaviti, nešto što se ne može kupiti novcem jer ja bih prvi poljubio kopačku igraču koji zabije Francuzima pa bio on iz Zadra, Zagreba, Splita ili Rijeke. Valjda je to najvažnije.
