Prije dvadesetak godina sam znao jednu curu iz Lošinja koja mi je pričala kako tamo kod njih turisti iz Italije krenu dolaziti oko Uskrsa, a početkom desetog mjeseca ih već izguruju iz kuća i apartmana (domaći goste, ne obrnuto), jer ih više ne mogu gledati. Meni je to izgledalo irealno jer je na Korčuli sezona trajala samo ona dva ljetna mjeseca, a i to ne baš potpuno, a o Zadru da i ne govorimo. Međutim, stvari su se promijenile i Zadar je postao poželjna destinacija, sezona se produljila i sada je kod nas slično.
S obzirom da preko ljeta bježim iz grada i posjećujem i druga popularna odredišta, čuo sam na vlastite uši po mnogim jadranskim gradovima, kako domaći, a pogotovo oni koji se ne bave turizmom, govore – „kad će više otići“ i sl. Ali to nije slučaj u našem gradu, prvo jer to više i nije grad, a drugo i važnije jer u njemu ionako (misli se na uži centar jer turisti sigurno ne dolaze radi Sokinog briga ili Sinjoretova) nema građana osim nas par desetaka koji se ne damo, ali to je tako zanemariv broj da se i ne računa, a i pitanje je dana kad će i nas…
Da se razumijemo – imamo mi još itekako kulturnih i obrazovanih ljudi, ali takvima nije na kraj pameti dolaziti na Poluotok da bi sjedili u abnormalno skupim ugostiteljskim objektima, bili zgaženi hordama turista, otrovani užeglim uljem ili nekim drugim smradom iz zalogajnice.
Bilo kako bilo, sezoni je kraj, grad se polako prazni i nije daleko dan kada ću ja idući na posao raspaliti biciklom preko iste Kalelarge i u rano jutro od kuće (ne smijem odati adresu da cure ne nagrnu) pa do Foše ne sresti nijedno toplokrvno biće ako ne računamo golubove i mačke. Ali, sve je to tema za poseban članak a mi se posvetimo onome što će nam najviše nedostajati, ali ne po važnosti neko onako… Otprilike
BEZGLAVE JA-HA HORDE
Ovo je naslov jedne pjesme Korni grupe dok je Z. Pejaković još bio vrhunski pjevač, a ne vašarski zabavljač, ali lijepo opisuje bauljanje krda kako bi se najbolje moglo nazvati kretanje naših turista po gradu. Zanimljivo je kako ni oni koji su došli iz nazovimo ih kulturnih zemalja na znaju za pravilo desne strane, već svi hodaju kao „Smogovci“ koji zauzmu cijelu ulicu. Ne kažem sad da treba imati prometnu policiju i oznake po podu, ali neki red bi trebao postojati.
Ovako, cijele obitelji srljaju ne gledajući ni pravo ni lijevo ni desno i ruše sve pred sobom. To posebno dolazi do izražaja u užim ulicama (Kontrada vela npr.) ili na mostu. I sad, jasno mi je da netko zastane zadivljen ljepotom Sv. Donata (znate naravno da se sprdačim, briga njih za najljepšu predromaničku crkvu na svijetu), ali zadarske turiste više zanimaju plastični štandovski suveniri, kokice i kukuruzi, a i oni aviončići koji svijetle u mraku kada ih prodavači onako vješto lansiraju u zrak i hvataju na pola metra od moje glave. Oni su svi zaneseni, u nekom polusnu i jako se ljute ako im date do znanja da su u gradu, a ne na nepreglednim zelenim pašnjacima svoje domovine.
Pojam cardo i decumanus ne znaju ni Zadrani što znači, pa zašto bi oni to trebali znati. U krajnjem slučaju, ne mora se hodati baš u dvije najprometnije ulice, postoji još ulica u gradu, a tu dolazimo do sljedeće teme.
GOSTI RESTORANA NAPRIJED! OSTALI STOJ!
Svima nam je poznato kako su ugostitelji tj. njihovi interesi važniji od bilo kojih drugih obzira, a uopće je glupo spominjati građane, urbani identitet i slične gluposti pa tako, ako zbog gužve izbjegavate dvije najprometnije ulice i skrenete u druge upadate u restoranski pakao, a tu opet imamo nepregledne nizove stolova posloženih po nekom čudnom redu koji čak i da su stavljeni po nekim pravilima (a većina nisu) zauzmu 2/3 ulice pa se ti misli gdje ćeš proći. U to naravno ne spadaju objekti koji su tu već desetljećima i koji su dio identiteta ovoga grada jer oni nikada nisu ni smetali.
Vratimo se mi ovim novima. Tu su i konobari koji ili stoje i mame goste ili nose hranu i kojima baš nije drago da ti kao Zadranin tu nešto prolaziš i smetaš Hansu, Jiržiju, Stevanu ili Ahmedu koji kusaju svoje skupe obroke. Dobro, tu sam ja i malo bezobrazan pa namjerno usporim i radoznalo gledam što to oni jedu, pa mi čak i moje dijete osporava to pravo, a ja mu odgovorim – „jedem li ja na ulici širokoj dva metra ili oni? Kako da prođem a da mu ne zabijem nos u pjat?“
Ustvari, bilo bi najbolje da građani uopće i ne smiju prolaziti tim ulicama i uznemiravati goste. A što se tiče gužve, najbolje je kada je restoran i malo popularan (ma vraga popularan, ustvari je tolika navala svugdje da se ponekad mora i čekati) pa nema mjesta, pa onda ljudi čekaju u redu i onda taj red kao u slučaju Četiri kantuna blokira promet tom i inače prometnom ulicom, pa eto belaja. Ulica prometna samo tako, stolovi tri ugostiteljska objekta se sudaraju (budimo pošteni i priznajmo da dok je bio samo „Toni“ nikakve gužve nije bilo), ljudi i turisti naviru iz sva četiri pravca, a nađe se i majstora koji bi htjeli tu proći na romobilu ili biciklu. Divna slika. A da je samo to. Ne stane to u jednu kolumnu. Nastavak slijedi već za par dana.
U sljedećoj kolumni: „Tuga i očaj privatnih iznajmljivača“; „Radost preostalih stanara i onih koji još žive od plaće“; „Nedostatak parkirnih mjesta u kombinaciji s primitivnim i bahatim gostima“; „Nuklearni rat će preživjeti žohari, dućani sa slatkišima, božićnim ukrasima i patkicama“… I još mnogo toga na vašem omiljenom portalu.
