„Kazalište je vrlo neudobno za one koji obično noću spavaju, budući da opera ili komedija ne počnu prije 11 sati uvečer, a završe u 2–3 sata poslije pola noći. I tada tek što pođu večerati, te prije no što odu leći, zarudi zora. Oni koji redovito žive tim životom, spavaju do 10-11 sati, zatim popiju kavu, obuku se i pođu u posjete do 2 sata poslije podne. Tada objeduju, a poslije objeda iznova odu spavati do zalaska sunca, kada odlaze u šetnju.“
Da nije spominjanja opere, da se radilo o odlasku u noćni klub, moglo bi se pomisliti da se radi o opisu suvremenog Zadranina, no zapravo je riječ o zapisu Josipa Hosta, člana povjerenstva Dvorske komisije, koji je 1802. godine u svom djelu „Botanički put“ pisao o zadarskom plemstvu. Spomen kave dokaz je kako se u ovom napitku u Zadru uživa stoljećima te kako je riječ o važnom dijelu narativnog i kulturnog identiteta grada. O toj temi na javnom predavanju „Povijest u ćikari kave: priče iz prvih zadarskih kavana”, u okviru nacionalnog festivala povijesti „Kliofest”, govorio je stručni suradnik na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru Marin Banović.
Zadar je, kao stoljetno središte istočnog Jadrana i mjesto intenzivnog kolanja ljudi, roba i ideja, prednjačio u prihvaćanju prekomorskih kulturnih utjecaja, među kojima je bila i kava.
Prvi spomeni kave zabilježeni su davno, pa tako i u doti jedne Zadranke 1792. godine, u kojoj su među ostalim pokretninama navedene i „cogome da caffe”, danas poznate kao „kogome” ili džezve, ručni mlinac i bruštolin, odnosno pržionik za kavu. Prema Zadarskom almanahu iz 1812. godine, kava je već bila uobičajen napitak; spominju se njezina diuretička svojstva, ali i opasnosti da kod osjetljivih osoba nadraži živce.
Veliki ugostitelj tog doba bio je Domenico Marcocchia iz Venecije, koji je u Zadru držao Bottega da Caffè detta Marcocchia, ali je i iznajmljivao prostore za „otvaranje kavane, biljara i igračnice u prizemlju i na prvom katu kuće na Kalelargi na razdoblje od jedne godine”.
– Dok su krčme bile smještene posvuda, kavane su se nalazile na Kalelargi i Gospodskom trgu, današnjem Narodnom trgu. Svaka kavana morala je imati ognjište za pripravu kave i bunar s vodom. U doba bez moderne komunikacije ljudi su satima čekali u kavanama da netko naiđe, pa su one bile prave društvene institucije u kojima su se potpisivali ugovori te održavale plesne zabave plemstva i obrtnika. No, nisu ih posjećivale žene ni težaci, koji su imali egzistencijalnih briga – istaknuo je Banović.
Bilo je i različitih problema pa je tako Vijeće desetorice 1789. godine zabranilo privatnu lutriju u jednoj kavani, druga se čak i zvala „All’azzardo”, a 1797. general Matija Rukavina zabranio je čitanje novina u zadarskim kavanama jer su revolucionarna strujanja „obuzimala slabe duše”.
– Tradicija ispijanja kave može nam biti nadahnuće za suvremeni ugostiteljski, narativni i kulturni identitet grada u cjelini. Grad Zadar prepoznao je taj potencijal pa je nedavno najavio povratak gradske kavane, možda baš u ovom prostoru – rekao je Banović.
V. d. pročelnika Odjela za povijest izv. prof. dr. sc. Mateo Bratanić zahvalio je izlagaču te dodao kako je kava imala svoj izrazit značaj u trgovačkoj razmjeni i stvaranju kapitalističkih odnosa. Bila je to kolonijalna roba podložna tržišnim igrama te sustavima ponude i potražnje, a istovremeno duboko ukorijenjena u našu kulturu kroz ritual konzumacije i međusobnih susreta.
