Koliko dugo ćemo kao građani plaćati tuđe propuste? Zašto nas greške Hrvatske pošte koštaju zateznih kamata i ovrha, pita se jedna naša sugrađanka u objavi za javnost o pojavi koja se već godinama problematizira. A da je nešto “trulo u državi Danskoj” potvrđuje ovotjedna sječa direktora državnih javnih poduzeća, među ostalim i Hrvatske pošte koja se već godinama ponaša kao korporacija, otuđena od građana.
Ovo je napisala Zadranka koja “grinta” s razlogom i povodom
U Hrvatskoj se već godinama ponavlja isti scenarij: pošiljke kasne ili uopće ne stižu, a mi građani plaćamo račune i to doslovno. U međuvremenu, opomene, kamate i ovrhe uredno stižu, iako rješenja koja bi im trebala prethoditi nikad nisu došla do naših sandučića. Ja sam jedna od onih kojima je to upravo dogodilo. Dobila sam ovrhu za porez na promet nekretnine iako mi nije stiglo ni rješenje ni opomena. Tek kad sam nazvala Poreznu upravu, saznala sam da ni oni nisu iznenađeni. Rekli su mi da su oni tu“nemoćni”. Dakle, ni državne institucije ne mogu računati da će im vlastite pošiljke biti uredno dostavljene. U uređenoj državi odgovornost bi bila jasna: ako pošiljka nije dostavljena, građanin ne može odgovarati za nešto što nije primio. Kod nas je, međutim, obrnuto; mi plaćamo zatezne kamate, prijete nam ovrhe, a za grešku nitko ne odgovara.
Porezna kaže: “Mi smo slali.”
Pošta kaže: “Mi smo uručili.”
HAKOM upozorava, ali kazne su simbolične.
A građani? Građani plaćaju.
Sustav koji ne funkcionira postaje rizik za svakoga.
U posljednjih nekoliko godina sve su češće pritužbe na kašnjenje pošte. Računi stižu prekasno, opomene dolaze prije prvog računa, važna državna rješenja nestaju u sustavu. Regulatori to znaju, mediji o tome pišu, ali promjene izostaju. U praksi to znači da je svaki građanin u potencijalnom problemu bez da je išta pogriješio.
Ako i dalje budemo slijegali ramenima i prihvaćali situaciju kao “normalnu”, ništa se neće promijeniti. Sustav funkcionira samo kada onaj tko je pogođen greškom nije kažnjen zbog tuđe neodgovornosti.
Zato se pitam:
Hoćemo li i dalje sami plaćati tuđe propuste? Ili ćemo napokon tražiti da država osigura da njezine vlastite obavijesti barem stignu do građana? Ja nisam pogriješila. Nisam izbjegavala obveze. Nisam ignorirala poštu.
Jedino što sam “pogriješila” jest to što sam se pouzdala u sustav koji kao da više ne brine o tome hoće li njegova poruka uopće doći do primatelja. Do kada će to biti prihvatljivo? Dokle ćemo svi šutjeti? Do kada ćemo prihvaćati da je normalno plaćati tuđe greške, a ne svoje obveze? Što je po definiciji odgovornost? Odgovornost znači preuzeti posljedice svojih postupaka. Ali u ovoj zemlji odgovornost se izokrenula: oni koji su pogriješili ostaju zaštićeni, a oni koji su zakinuti plaćaju. Pasivnost? Pasivnost je tiho pristajanje. To je najudobniji teren za nepravdu. Šutnja je najjača podrška lošem sustavu. Ako smo svi pasivni, onda krivnja više nije samo na njima nego i na nama koji to trpimo, poručila je naša sugrađanka.
