Udruga antifašista pozvala je uz građane i vlast veterana i sudionika Domovinskog rata na polaganje vijenca na Gradskom groblju pod spomenik palim borcima, a u susret 31. listopada kojim se obilježavao kao Dan oslobođenja Zadra poslali su objavu:
Revizionisti su u javnosti izbacili parolu da partizani nisu oslobodili Zadar, da su nacisti otišli iz Grada i da su partizani ušli u grad bez borbi. Što se događalo prije toga nikad ne spominju . Našli smo za shodno da u kratkim crtma navedemo događaje koji su predhodili prije samog ulasa partizana u GZ.
Borbe za oslobođenje sjeverne Dalmacije najduže su trajale u cijeloj Dalmaciji. Počele su 7. rujna, a završile oslobođenjem Zadra 31. listopada 1944. Toliko su trajale borbe u sjevernoj Dalmaciji zbog odluke njemačkog zapovjedništva koje je posebno cijenilo stratešku vrijednost tog dalmatinskog područja. Prvo radi značajnih luka, gradova i prometnica.
Njemačka Vrhovna komanda bojala se prebacivanja Anglo-američkih trupa u Italiji u sjevernu Dalmaciju, s lukama Split, Šibenik i Zadar. Neprijatelj je znao da glavna prometnica za snabdjevanje TITOVIH PARTIZANA u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni ide od Visa preko sjeverno dalmatinskih otoka i preko sjeverne Dalmacije u Liku i prema Bosni. Nacisti su u sjevernoj Dalmaciji doveli najbolje divizije: legionarsku, brdsku i dva samostalna puka, 91. motorizirani i puk „BRADENBURG“. Pomagale su im ustaške snage iz 7. brigade i četnici Draže Mihajlovića iz kninske divizije popa Đujića.
Nacističke snage brojile su 10 000 vojnika, dio ustaškog zdruga i ustaška milicija 1500 vojnika, skupina talijanskih fašista i 5 četničkih brigada sa 1000 vojnika , ukupna jačina dobro naoružanih neprijateljskih vojnika bila je 12 500 ljudi. Otuda su tolika bombardiranja Zadra i njegovo rušenje od kraja 1943. i tijekom 1944. Na operativnom području sjeverne Dalmacije, južnog djela Like i zapadnog dijela Kninske regije, nalazila se 19. dalmatinska divizija koja je bila u sastavu 8. korpusa NOV HRVATSKE /NOVJ, (zapovjednik pukovnik Stanko Parmač, komesar potpukovnik Petar Babić), koju su činile 5. , 6. i 14. dalmatinska brigada, Kninski, Prominski, Benkovački i Zadarski partizanski odred. Na Dugom Otoku, Kornatima, Žirju, Ižu i Ugljanu nalazio se III. pomorsko obalski sektor s jednim mornaričko – pješačkim bataljunom.
Ukupno je 19. dalmatinska divizija imala 4212 boraca. To je bilo manje od jedne trećine u odnosu na snage nacista, fašista, ustaša i četnika.
Osmog rujna 1944. počelo je oslobađanje Benkovca, zbog jakih neprijateljskih snaga i snažnog otpora Benkovac je oslobođen 7. listopada 1944. Velike bitke su vođene sa neprijateljem za oslobođenje Karina. Obrovca. Ostali dijelovi sjeverne Dalmacije oslobođeni su dokraja listopada 1944. godine.
Prema Zadru 19. dalmatinska divizija šalje samo slabije snage, jer su cijenili , da će ga Nijemci napustiti. To se i dogodilo. Iz Zadra je krenuo konvoj njemačkog brodovlja, iz Zadar i Nina sa svim svojim ljudstvom i tehnikom u dva pravca i to dio prema Rijeci 30. listopada 1944. a drugi u noći 30 /31. listopada pored Biograda na moru , uzeli tamošnju njemačku posadu u Tisnom i otišli u Šibenik.
31. listopada 1944. u popodnevnim satima u Zadar je ušao Zadarski partizanski odred i odmah preuzeo mjere za uspostavljane normalnog života u gradu koji je bio sav u ruševinama. Sa Dugog Otoka, iz Sali, u Zadar je 2. studenog stigao i štab III. pomorsko obalskog sektora.
Ovim su završene borbe u sjevernoj Dalmaciji koju je potpuno samostalno oslobodila 19. dalmatinska divizija sa svojim brigadama, partizanskim odredima i pomorskom pješadijom. Potpuno su razbijene ustaške i četničke postrojbe, Mussolinijevi fašisti Zadra , a nacističke su snage pretrpjele velike gubitke u ljudstvu i materijalu.
Od posebnog je značenja bilo oslobođenje Zadra, koji se od 1918. do kapitulacije fašističke Italije 8. rujna 1943. nalazio pod talijanskom okupacijom i upravom , a od rujna 1943. – 31. listopada 1944. držale su okupaciju Zadra njemačke postrojbe uz pomoć i potporu Mussolinijevih fašista . Zadar je vraćen matici Hrvatskoj. Do kraja rata u Zadru je bilo sjedište GLAVNOG ŠTABA HRVATSKE i drugog političkog rukovodstva federalne Hrvatske.
Brigade 19. dalmatinske divizije, osloncem na svoj matični teritorij, nastavile su djelovanje u sastavu 8. korpusa u borbama za oslobođenje Knina, Mostara i Like pa sve do Rijeke i Ilirske Bistrice, gdje je dočekala kraj rata.
( Izvadak iz knjige : Nikola Anić , POVIJEST OSMOG KORPUSA)
Pripremio: Miljenko Letinić
