Na sreću, bez ljudskih žrtava, prošao je požar u jednom trgovačkom centru u Splitu. Ukratko, neki je tip sam, upaljačem, presijecao plastičnu vrpcu. Pustimo sada pojedinosti, ali ima jedan sport u Hrvatskoj koji se odvija u trgovačkim centrima, a pogotovo u ovima gdje se prodaju tehničke stvari, a taj se sport zove „Uhvati prodavača!“ Igra se ovako… Uđeš u radnju, a onda trebaš naći trgovca koji će ti pomoći. Pobjednik je onaj kome trgovac ljubazno pomogne i koji izađe zadovoljan iz radnje.
To je teško postići, ne zato što su trgovci nedajbože svakakvi, već zato što ih nema dovoljno. Treba ga prvo locirati i onda mu se neprimjetno približiti (najbolje sa leđa) te ga čvrsto zgrabiti. On će se vjerojatno opirati i vikati da to nije njegov rejon, da će to kolega, a ako vam se istrgne onda je dobro baciti mu se ragbijaškim skokom u noge i ne puštati ga.
Ma nisu oni jadni krivi, jer se zna da ih iskorištavaju, ali brate, daj mi pomozi. Neuk sam, završio sam medicinsku školu i ništa ne znam o perilicama, špinama, televizijama i klimama.
NAPASTOVANJE GRAĐANA KAO LEGITIMAN OBLIK ZABAVE
Ovoga su petka svi mediji bili puni tzv. „norijade“ tj. događaja gdje se mladi maturanti vesele i zabavljaju misleći da ih čeka svijetla budućnost, da su jako važni i da će sve biti super, da će raditi posao koji vole, da će im djeca biti u uređenom društvu, da će dobiti mjesto u vrtiću i da neće za zubni aparatić čekati sedam godina na prvi pregled. Dio njih slavi kulturno i kreativno, a dio podilazi svojim niskim strastima i pravi nerede.
Problem je u tome što televizija pravi priloge u kojima divljanje predstavlja kao nešto normalno, a nije. Tako simpatična HRT-ova novinarka (Marisol, Maribel ili tako nekako) kaže sljedeće – „Bili su baš veseli. Bacali su brašno i gađali se jajima.“ Ma baš lijepo – mislim ja. Kada se na državnoj televiziji bacanje brašna i jaja na prolaznike vodi kao zabava što onda još u budućnosti možemo očekivati, pogotovo ako uzmemo u obzir da se dobar dio današnje mladeži odgaja tako da misle da su nedodirljivi i da im je sve dopušteno?
Moga je kuma prije neki dan, dok je vozio djecu u autu, skoro razbio jedan takav, tek punoljetan, koji je nervozno rekao kako se „njemu žuri“ i to je bilo opravdanje što je usred grada, vozeći lijevom trakom, pretjecao kolonu. Vjerojatno bi isto rekao i da je zgazio nekoga, jer, Bože moj – momku se žuri. Sigurno mora baku odvesti u bolnicu, ili djecu u vrtić. Jako su empatični ti mladi ljudi. Ne moramo strahovati za budućnost.
HAJDUK IZ SPLITA I IZ LIŠANA OSTROVIČKIH
U petkovnom dnevniku HRT-a smo imali zanimljiv prilog iz Zadarske županije iz lijepog sela Lišane Ostrovičke. Volim selo i običaje pa sam pogledao i Lišane. One su poznate po najvećem natpisu voljenom klubu, natpisu koji je u Domovinskom ratu preživio i razaranje od strane „dobrih susjeda“ (rat se još nije ni zahuktao, a oni su srušili selo do temelja), kojima je izgleda bio ipak preveliki napor, nakon što su u uništili kuće, minirati i toliki zid.
S obzirom da je gledanost središnjeg dnevnika velika, stariji su mještani iskoristili priliku i obukli narodne nošnje i malo zaojkali uhuugodne narodne napjeve od kojih srce zaigra svakom Zadraninu. Inače, jeste li primijetili kako u tim folklornim skupinama nikada nema nikoga mlađeg od 60-70 godina, a u cijelom ovom prilogu nema ni jedne osobe ženskog roda.
Oni brinu o svojoj baštini i lijepa je ta briga, ali bi im bilo bolje da svoj elan sa navijačkih natpisa i ojkanja usmjere na nešto drugo, konkretnije, jer u službenim podacima piše da je ovo zanimljivo selo sa oko dvije tisuće stanovnika koliko je imalo 60-ih i 70-ih spalo na šestotinjak danas, tj. najmanje otkako se vode knjige.
Ovoj se dakle zanimljivosti divi sve manje i manje ljudi, a nešto ne vjerujem da će turisti hrliti gledati navijačke napise iz prošloga stoljeća ili slušati autohtone napjeve tipa – „Ljubi dragi i ujedaj jače, ljubav nije dok se ne zaplače.“ (skinuto sa službene stranice mjesta, rubrika Kultura)
I ZA KRAJ… BAJKE ZA MALU DJECU
Ovu ćemo kolumnu „Vijesti iz nesvijesti“ završiti bajkom za laku noć. Ja volim duhovitosti predsjednika Milanovića i cijenim što je rocker („ne pitaj me tko sam i odakle, nego kakvu muziku slušam“ – rekao je otprilike veliki Darko Rundek), a duhovit sam čovjek i ja pa uvijek očekujem neku šalu, ali ovaj je put to bila gorka šala.
Mile je zasluženo odlikovao Zrinku Ljutić i njenog trenera Amira i održao prigodno slovo, u biti vrlo korektno, ali je meni zasmetala jedna rečenica, a ona je – „Odricanje i rad se itekako isplate.“ Ljutić je vrhunska sportašica u sportu koji je ograničen na vrlo uzak krug sudionika pa je uspjela, a u stvarnosti su za afirmaciju važnije druge, prizemnije stvari. To je u sportu, a u stvarnom životu bolje da i ne govorimo, a pogotovo u umjetnosti, književnosti i u svakoj aktivnosti u kojoj bi se mlada osoba htjela izraziti, a onda je dočeka zid i vrlo se brzo nađe na kolodvoru s kartom u ruci… U jednom smjeru. Naravno, ne na istok.













