Koja je jedna od najčešćih riječi koju ste najčešće slušali zadnjih tjedana? Pričest, naravno. Tu i tamo koje krštenje, ali zanemarivo u odnosu na pričest. Ima i nešto rođendana, ali pričest je u svibnju ipak glavna. Osim onoga svečanog aspekta koji bi trebao biti jedini bitan, ovome je narodu puno bitniji onaj hedonistički, preciznije rečeno gastronomski. To u što se pretvorila proslava svete pričesti zbilja postaje zanimljivo, a moglo bi se reći i malo kontradiktorno u odnosu na sami smisao te svečanosti.
Imam pravo o tome pisati jer imam sto godina pa se sjećam i „onih“ vremena jer sam pričešćen davne 70 i neke, kada sam imao osam godina, a ne 92 i neke, kada su se pojedinci isti dan krstili, pričešćivali i krizmali nakon što bi bacili partijsku knjižicu. Da. Još ima onih koji govore da nisu smjeli, ali pustimo to njihovoj savjesti i prisjetimo se prvo kako je to bilo.
KAKO JE TO BILO U DOBA KADA SE „NIJE SMJELO“
Krštenja se svoga baš i ne sjećam jer sam imao 5-6 mjeseci, a to je bilo na Korčuli u krstionici katedrale sv.Marka. Zanimljivo je da je svećenik koji je obavio obred poslije dobio svoju ulicu, a to je baš ona u kojoj je danas moja „kuća za odmor“ kako to danas kažu. Pretpostavljam da je bio svečani ručak, dobio sam i mali zlatni lančić s privjeskom, ali ne mali zato što moj kum dundo Ante nije imao novaca, već zato što u to vrijeme nije bilo ni pristojno ni vjerski opravdano razbacivati se novcima.
Pričesti se pak dobro sjećam. Pričestio nas je don Jerko Gregov, divan svećenik i dobar čovjek. Imali smo zakusku u Sjemeništu (mi smo spadali pod katedralu u Zadru) i prigodni igrokaz, a kući je bio svečani ručak na koji su došle tetka i strina (baka i djed su bili na Korčuli), a bogami i tetak koji doduše nije išao u crkvu, ali nije bio opterećen glupostima nego je slavio skupa sa nama.
Slično je bilo i s krizmom koja je tada bila u 7. razredu, ali nećemo sada o krizmi već o tome kako je to danas, a to je i tema ove kolumne, a ovo je kolumna za one koji vole moje tekstove te bih zamolio one druge koji to ne mogu razumjeti da nas oslobode svoje nazočnosti.
UREĐIVANJE KAO ZA SVADBU
Iako nas vjera uči skromnosti i poniznosti, većina događanja ovih je dana bila dijametralno suprotna tome. Mada Crkva i svećenici uporno naglašavaju kako treba izbjeći pretjerivanje, ovi novi vjernici čine upravo suprotno. Umjesto obiteljske proslave kakvu sam ja imao, danas se rade omanji pirevi s minimum 50-ak uzvanika, zapjeva i klapa, reže se torta i samo fali bacanje buketa i skidanje podvezice zubiman da sve bude na razini derneka. Sreća je samo što se prvopričesnici moraju svi isto obući u bijele halje, jer bi inače kod pojedinih, uvjeren sam, bilo kao i na krizmi. Skupe oprave, štikle, dekoltei…
A jeste li vidjeli da se na mnogim „salonima ljepote“ mušterije mame natpisima da uređuju za svatove, maturalce, krizme… Postoje i reklame za manikuru koja se radi za ovakve prilike. Jer, kako ćeš se krizmati ako ti nokti nisu uređeni. To bi bila teška blasfemija.
Da to nije samo moje mišljenje svjedoče nam i internetske stranice Zagrebačke nadbiskupije gdje se eksplicitno utječe na roditelje kako tom slavlju ne pristaju ni skupa odijela ni raskoš, a pogotovo su nedopustivi načini odijevanja koji vrijeđaju krepost, čednost i dostojanstvo ljudskog tijela. Ali, što je našu „ranku“ briga što oni govore kada se ona nameračila pokazati se u svom svojem sjaju, da se vidi da je cura lijepa i imućna. Dobro, ne očekuje se naravno da ćeš doći s raščupanom masnom kosom i prljavim noktima, ali takav nećeš ni u dućan ići pa čemu to sve pretjerivanje. Ali, vratimo se na pričest.
KOGA I KOLIKO POZVATI?
Koliko sam uspio pohvatati, ali svi su ovih dana bili skromni. „Mi nećemo puno. Samo 30-ak najbližih.“ Blago njima kada imaju toliko najbližih. Crkva jasno kaže kako „ljudi koji dođu proslavit djetetovu pričest jesu oni koji imaju ulogu u djetetovom duhovnom razvoju“, što hoće reći kako će ova djeca uistinu imati neometan duhovni razvoj s obzirom da će desetine i desetine ljudi bdjeti nad njima. Moš’ mislit’.
A što se tiče odaziva, tu vam je kao i na piru. Većina pozvanih se prenemaže, sve im je to tlaka, pa što kupiti… A svi oni pozivaju kada je njihovo dijete na redu i očekuju da im se dođe. Dok sam bio samac rado su me pozivali, jer bih nosio obilati poklon, zauzeo bih samo jednu sjedalicu (vrlo zahvalan gost), a da i ne spominjemo moju skupu fotografsku opremu i mukte slike koje bi dobili. Danas, kada svi imaju mobitele snimače i kada imam dvoje djece koji mogu pojesti i mene skupa sa ručkom, nitko me više i ne zove. Jednostavno im više nisam isplativ.
Zovu se dakle oni koji su financijski privlačni, kao i oni od kojih bi se moglo imati neke koristi. Dobro, ima i poštenih i iskrenih vjernika koji ovaj sakrament shvaćaju baš kako Crkva i nalaže, ali takvi ne prave dernek pod šatorom za 120 ljudi.
KOLIKO DATI?
Ovdje je stvar ista kao i za svadbu. Izračuna se koliko stoji famozna „stolica“ pa se da nešto preko toga. Moja draga prija Ivanka se dobro dosjetila. Nakupovala je Biblije za djecu i za mlade pa to dijeli šakom i kapom, pa sad ti prigovori da ti se ne sviđa poklon, ili da nije prikladan.
Pričam ja tako prošle godine s jednom djevojčicom koja mi se hvali kako je bilo 60 uzvanika na njenoj pričesti, kako se jelo to i to (pogodite što se jelo) i kako je inkasirala toliko i toliko eura. Ni jednom riječju nije spomenula sam obred, a ja ovakav kakav sam, sav svekrvast, objašnjavam joj kako je taj inkas privremen, jer će tih 60 uzvanika pozvati i njih na svoje pričesti i kako je bolje da novac koji su dobili odmah rasporede za vraćanje tim istim davateljima. To baš nije razumjela, ali su njeni roditelji duboko uzdahnuli.
Primijetio sam zbilja da svi spominju taj inkas, a zaboravljaju (ili ne znaju) da se taj dan postaje pomazanikom Krista, i najveći dar bi trebao biti Duh Sveti kojeg će primiti, ali ajde ti to objasni nekome koji je od samoga starta krivo postavljen i koji se nikada nije potrudio razumjeti Božji nauk.
