Jako mi je drago što su me moji vrijedni čitatelji nastavili pratiti i na novom portalu, ali mi jednako tako nije drago što su zadržali dugogodišnji običaj provociranja šaljući mi linkove na filmove iz serijala „Sam u Kući“, najave iz tv-vodiča i Kevinove slike kako se drži za glavu i vrišti. Istina je da organski ne podnosim te filmove, ali je isto tako i istina da sam ranih devedesetih zaradio teške novce iznajmljujući ih (tada su bila samo prva dva nastavka) u svome video klubu koji se zvao naravno „Mačak“ po mome mačku. I kako su godine prolazile, ti su se filmovi puštali sve više tako da ih sada može, gledati na više televizija, po više puta pa sam predložio da se Božić više ne zove tako nego „Kevinovo“, „Kevin-dan“ ili tako nekako.
U svakom slučaju, jako sam se neugodno iznenadio kada sam ove godine saznao kako i moje dijete obožava ove filmove i kako ih želi gledati, a kako smo bili u gostima (jer smo sirotinja i nemamo nijedan tv-prijemnik u našem 120-metarskom dvoetažnom stanu), tako sam bio prisiljen jednim okom gledati na čokoladne kolače, a drugim Kevina kako manita u drugom nastavku. Već nakon desetak minuta sam shvatio zašto današnja djeca i nakon više od 30 godina od nastanka toliko obožavaju ove filmove. A zašto? Jednostavno.
LIJEPA EDUKACIJA ZA NEFORMIRANE LIČNOSTI
Današnja mladež jako voli kratke i brze filmiće pune nasilja, a ovi filmovi su ustvari samo kompilacija kratkih skečeva u kojima Kevin na razne načine zlostavlja ona dva nesretna lopova. U prvom im je dijelu radio svašta nasilno (udarci, opekotine…), ali u drugom imamo uistinu zabrinjavajućih nasilnih postupaka s elementima sadizma. Problem je u tome što se žrtve, iako su pretrpjeli ozbiljna oštećenja, i dalje dižu na noge lagane kao da ništa nije bilo, a to će imati iste posljedice kao kada nezreli 18-ogodišnji balavci gledaju filmove u kojim se ludo voze automobili po prometnim gužvama i trotoarima bez da itko strada pa onda to i oni rade u svojim polovnim autima po hrvatskim gradovima, nesvjesni da je ono film, a ne stvarnost pa su poslije jako zbunjeni kada nekoga ubiju.
Tu je i socijalna komponenta jer je lijepo gledati sadističko nasilje koje dječak Kevin, pripadnik dobrostojeće obitelji, provodi nad dvojicom odraslih provalnika s dna društvene ljestvice. Imamo naravno i domoljubni faktor jer je Kevin prikazan kao beskompromisni borac za očuvanje rodnog ognjišta, sasvim u skladu s američkim tradicionalnim vrijednostima.
NASILJE S ELEMENTIMA SADIZMA
U ovome filmu ima svega i svačega pa tako i scena u kojoj Kevin sa trećega kata (cca 10m visine) ciglama gađa jednog od progonitelja u glavu i to pet puta zaredom direktno u čelo, a ovaj se svaki put ustane kao da ga je pogodio pamučnim tuferom, a ne ciglom od pet kila. Ali to je samo blagi uvod u ono što slijedi. Spretni Kevin uspije nekako namjestiti na vrata i jednu električnu klamericu, ali ne uredsku, već onu građevinsku koja izbacuje nekoliko centimetra duge brukvice koje se (što je vrlo ugodno za vidjeti!) zabiju nesretnom lopovu točno između gornje usne, nosa i oka i onda on takav pravi neke face i mi mu se smijemo jer je to jako zgodno i smiješno i poslije se čudimo kada čitamo crnu kroniku.
Nećemo sada nabrajati sve ozljede, opekotine, koštane traume i sl., ali svakako vaš osmogodišnjak može lako zaključiti da je ljudsko tijelo jako otporno i izdržljivo i kako je npr. sasvim neopasno nekoga opaliti metalnom cijevi po zubiman.
Jedan američki liječnik je stručno obradio sve ozlijede koje je Kevin nanio uljezima i po tome ispada da oni sigurno ne bi živi dočekali kraj filma. Da citiramo dr. Ryana – „ovaj osmogodišnjak počinio je užasno puno nasilja nad “Mokrim banditima”, toliko da do kraja noći nitko od njih nije trebao hodati, a kamoli ostati pri svijesti.“
EPILOG
Mogu ja ovdje palamuditi što god želim, ali je nesporna činjenica da je ovaj film do danas zaradio nevjerojatnih 476.684.675 dolara diljem svijeta i da to u današnjem materijalističkom svijetu opravdava sve devijacije i perverzije koje idu uz njega. Po definiciji „Slapstick“ je stil humora koji uključuje pretjeranu fizičku aktivnost koja prelazi granice normalne fizičke komedije. Može uključivati i namjerno nasilje i nasilje nesretnim slučajem, koje je često rezultat nesposobnog korištenja rekvizita kao što su pile i ljestve. Ustvari, radi se o pretjerivanju koje prelazi granice zdravog razuma, a ne radi se o bajci ili SF-u. Problem je u tome što se u ovom slučaju ne baca torta u lice ili se izmiče sjedalica, već se radi o radnjama koje mogu izazvati trajne posljedice pa i smrt.
Bilo kako bilo, mi sve manje možemo kontrolirati što sve utječe na naše potomke, a rezultate ćemo sve više viđati kako vrijeme prolazi. Uostalom uskoro slijedi tekst o devijacijama koje su već prisutne kod mladih, a dotle – sretno vam i blagoslovljeno „Kevinovo“.
