Čitajući i slušajući razne komentare, evidentno je kako ne postoji neka velika ljubav između biciklista i dobrog dijela vozača. Naime, još je prisutno primitivno mišljenje pojedinaca koji na bicikliste ne gledaju kao na ekološki i zdravstveno osviještene inteligentne ljude, već kao na sirotinju koja eto nije dovoljno bogata da kupi auto s kojim onda može dizati prašinu kroz selo i pokazati susjedi Mandi koliko je bogata, što je u mentalitetu našeg čouka. I ajde sada ti takvome objasni zašto moj prijatelj ugledni i bogati (i natprosječno inteligentni) arhitekt po gradu vozi biciklu, a u garaži mu stoji najnoviji Volvo koji mu služi za putovanja po svijetu, a ne za čekanje u redu pred semaforom.
BICIKLISTI KOJI SIJU STRAH I PANIKU MEĐU PJEŠACIMA
Da ne bi netko pomislio da su svi biciklisti ciljane žrtve razularenih automobilista, moramo pošteno priznati da i među njima postoje neodgojeni tupsoni koji dovode u opasnost i sebe i druge. To se pogotovo odnosi na „mladež“ koja još nije stekla vozačku kao preduvjet kupnje polovnog BMW-a kojim onda može paradirati po gradu, pa je za eksponiranje dobra i bicikla. To su oni koji se strašno vole propinjati na zadnje kolo i onda tako voziti kroz punu Kalelargu, a imaju navlas isti, prepotentni izraz lica kao njihova starija braća koja turiraju vozila iz kojih trešte cajke e da bi skrenuli pažnju na sebe.
Ustvari, mene jako čudi kako nema više nesreća s obzirom kojoj brzinom oni voze po uskim gradskim ulicama, tik uz zgrade iz kojih im svaki čas može istrčati neko dijete (turističko naravno, u gradu više nema domicilne djece) i gdje smo onda? A nisu ni turisti često bolji. I oni baš moraju voziti kroz pješačku zonu da im ne bi noge otpale.
Nadalje. Ima dosta biciklista koji se ponašaju kao da su sami na cesti, voze brzo i neoprezno, a pogotovo kada naglo krenu voziti preko pješačkog prelaza ili kad prelaze tri trake kao da tu ne jure automobili. Neki su toliko samouvjereni kao da se voze na tenku, a ne na dva kola s kojih ih je lako oboriti i ozlijediti.
KAKO ZAŠTITI DRUGE I SEBE?
Istina je. I ja vozim preko mosta i po nogostupu, ali samo onda kada nema pješaka i ne pada mi na pamet zvoniti im da se sklone, već u tom slučaju silazim sa bicikle, jer ja sam tu gost, a ne domaćin. To radim samo onda kada nema nikoga. Ako moram birati polaganu vožnju uz pješake, ili smrt pod kotačima nekog motornog vozila, ja biram ovo prvo pa makar riskirao globu i bijes pojedinaca koji ne shvaćaju da nismo isto mi, zreli i oprezni ljudi i balavci koji voze slalom između pješaka. Pri tome je, ako je previše gusto, najbolje sići sa bicikle i gurati je, a ako nije gusto, onda voziti strahovito polako i paziti na ljude, jer oni tu ipak imaju prednost.
Divljanje se mora riješiti kažnjavanjem, ali ne tako da se globi moj susjed od 70 godina koji vozi sporije od prosječnog pješaka (brže i ne može), već oni koji divljaju i ugrožavaju ljude.
I ZA KRAJ… ROMOBILI
A gdje su tu romobili? – upitat će se vjerni čitatelji. Sve što je napisano za divljanje s biciklima važi i za romobile, samo što su oni još opasniji jer su brži i neprimjetniji, voze ih nezrela djeca i mladež i pravo je čudo kako nemamo više nesreća, a posebno je pitanje što umjesto mozga ima u glavi roditelj koji pusti 11-godišnjaka s romobilom po cesti, a bez kacige na glavi. Uostalom, kog će vraga djetetu od 11 godina električni pogon? Da se jadan ne oznoji vrteći pedale? Da mu ostane više snage za igrati igrice?
I tako ja kupio romobil, misleći – kada može svako dijete mogu valjda i ja. Ali, koliko je god ta sprava praktična toliko je i opasna. Naime, tek kada sam i sam postao vozač istoga uvidio sam koliko je to rizično i za mene i za druge. Potrebni su maksimalna koncentracija i preglednost za izbjeći rupe na cesti (koje bi bicikla lako savladala), pješake i druga vozila. Inače, naši pametnjakovići i ne znaju da je ona najmanja brzina predviđena za vožnju po nogostupu (mislim da je do 6-7 km/h), pa piče punom brzinom po centru grada, pješačkim prijelazima, izlijeću pred druga vozila i kao da traže da ih netko pokupi bilo autom bilo šaketinom, kao što bi ja potegao onoga kretena koji mi je jučer kraj četiri kantuna zakačio dijete koje se vraćalo iz škole. (zamislite, voziti romobil po toj gužvi).
U uputstvima lijepo piše da je to vozilo za jednoga (do 110 kg), a ja ih viđam i troje, a isto tako piše i da romobil ne može savladati rupe veće od 3-4 cm., što je rezultiralo napuklim rebrima i hematomčinom koju možete vidjeti na priloženoj fotografiji moga kršnog, atletski građenog tijela.
A što kaže zakon? „…dužni su se kretati biciklističkom stazom ili biciklističkom trakom, a ako ih nema, mogu se kretati površinama namijenjenim za kretanje pješaka… pod uvjetom da vode računa o sigurnosti drugih sudionika u prometu.“ I tu nastaje problem! Jer, tko će znati koliko je tko vozio ako nekoga obori? Možda po tragovima kočenja, a računati na ljudsku savjest i nije baš nešto pouzdano.
Bilo kako bilo, potrebno je strpljenje, zdrav razum, ekološka i zdravstvena osviještenost i kao najvažnije – međusobna tolerancija kako bi olakšali život i sebi i drugima. Teško je mijenjati mentalni sklop, pogotovo kod pojedinih skupina, ali ja ipak nekako vjerujem u pobjedu dobra nad zlim, u bolju budućnost, u kršćansku dobrotu, u čovjekoljublje… Svakako. Kako da ne.
