S obzirom da sam 20 godina pisao o TV programu što je ostavio duboke traume, moram se povremeno vratiti na to pa ćemo sada vrlo kratko analizirati tri emisije, dvije dobre i jednu jezivu od koje se ledi krv u žilama.
EMISIJA IZ ZADARSKOG STUDIJA NA SVJETSKOJ RAZINI
Jednostavno ne mogu, a da ne apostrofiram jednu emisiju Hrvatske radiotelevizije, a koju je napravila njihova podružnica u Zadru tj. „Studio Zadar“. Znalo se i otprije kako je ta ekipa na jednom vrlo visokoj razini, ali ovaj put su me toliko ugodno iznenadili da se jednostavno mora nešto o tome napisati.
Za emisiju „More“ piše ovako – „mozaična informativna emisija posvećena bogatstvu našeg Jadranskog mora, obale i priobalja.“, a koliko mi je poznato svaki tjedan ide iz nekog drugog studija. U ovu zadarsku emisiju od 20. listopada, njeni su autori natrpali svega i svačega, ali toliko zanimljivog da sam pratio sve do kraja, iako sam mislio samo baciti pogled. A bilo je tu svega. Razgovor s djecom u neviđanskoj školi u koju je krenulo dvoje djece čiji su se roditelji preselili u Hrvatsku, što je naravno samo kap u moru prema tisućama i tisućama hrvatske djece čiji su se roditelji odselili iz Hrvatske, a tu trebamo računati i one koji će se tek roditi u tuđini. Ali dobro. Dobar je bio prilog o ovo dvoje koji su došli.
Prilog iz Preka o onim podmetačima koje su žene stavljale na glavu ispod tereta koje su nosile, a ja imam dovoljno godina da se i sam sjećam kako je to izgledalo i uvijek sam se čudio kako im sve to ne padne. Prikazali su gospođu Anu Paulinu, beskrajno simpatičnu umirovljenu učiteljicu (razumio sam da je puste godine radila na Silbi; nije valjda svaki dan tamo putovala?) koja nam je to i demonstrirala pa je skoro sve prosula. Pa onda super prilog o jednom ribaru Mili koji uz to i piše pjesme koje sam izvodi uz gitaru (jedina zamjerka u cijeloj emisiji – mogli su pustiti malo više kako izvodi svoju pjesmu), pa nam je dr. Lav Bavčević stručno govorio nešto o ribama (nisam znao ono o crvenim ribama, a volim ih jesti), pa jedan simpatični mladić Niko koji je s Vira, a izgleda da mu je milije ronjenje nego natezanje sa turistima, pa neki lignjolovci koji love lignje (logično), a bilo je i lignjolovica tj. ženskih koji love…
I na kraju, kada već hvalimo, ne mogu a da ne spomenem i odličnu uvodnu i odjavnu špicu koja je napravljena na doslovno svjetskoj razini, a napravio je stanoviti Denis Ostrogonac. Sve u svemu – komplimentima zadarskoj ekipi nema kraja.
VEČERNJI DNEVNIK NA RAZINI MAZOHISTIČKIH ORGIJA
I taman kada se oduševiš krenu vijesti. Prvo vidimo scene razaranja i nasilja iz dijela svijeta u kojem žive Arapi i Židovi koji se svađaju i ubijaju, da bismo odmah nakon toga vidjeli prilog iz dijela Europe u kojem se kršćani (doduše mahom pravoslavni, ako to nešto znači) svađaju i ubijaju ugrožavajući svoje susjedstvo koje i nije tako daleko od Lijepe naše.
Nakon tih divnih slika vraćamo se u našu domovinu i na naše probleme, a skoro svaka informativna emisija počinje međusobnim vrijeđanjem predsjednika i premijera. S obzirom da sam se s obojicom (ne u isto vrijeme naravno) rukovao i malo proljudikao, meni su obojica nekako simpatični i mislim da se oni samo šale da bi nas zabavili. Nakon svega toga ide ono najgore, a to su razni prilozi o političarima i aferama nakon kojih, vjerujem, bar nekoliko mladih i nadarenih ljudi počne pakirati kofere i gledati kako da se što prije odsele.
Na kraju je sport u kojem naravno dominira nogomet (zbilja, ne pamtim da sam negdje vidio spominjanje KK Zadar, samo nogomet), a bolje ne pričati o domaćem nogometu i tzv. navijačkim skupinama. Sve završava s prognozom vremena koja je za ovaj tjedan grozna i jeziva i bolje je ne izlaziti iz kuće.
Sve u svemu, vijesti svakako treba izbjegavati, osim ako nemate mazohističkih sklonosti ili ste se materijalno osigurali (i unuke, i unuke…) pa vas nije briga hoćete li sutra imati za hranu i račune.
SLATKA EMISIJA S GORKASTIM ZAVRŠETKOM
Emisija se zove „Samo lagano“ i u njoj se govori o dobrim ljudima koji rade plemenite stvari, a sve pod parolom Oscara Wildea – „najmanji čin dobrote vrijedi više nego najgrandioznija namjera“. Sad, šteta je što je taj isti pisac svojevremeno dospio u zatvor zbog svojih nekih zastranjivanja, ali to je bilo davno, a sada živimo u modernom i tolerantnom svijetu pa je dobro.
Ovdje smo prvo vidjeli jednu plemenitu ženu koja je udomila djecu koja su sada sretna, a izgleda da je i ona sretna, pa neke volontere koji se javljaju na telefone, pa dva priloga o muzikoterapiji neki koji pomažu djeci s problemima i neka koja stvara zanimljive (meni osobno dosta jezive) zvuke, pa jedna obitelj u kojoj pas pomaže djetetu s cerebralnom paralizom (malo se ta pomoć fetišizira, ali nije da nije), i meni najzanimljivije, jednog zanimljivog čovjeka koji doma ima cijeli zoološki vrt, a i jednog surog orla koji mu stoji na ruci i mrko ga gleda, ali to je samo privid, jer ga ustvari veoma voli pa ga s ljubavlju malo kljucne po ćelavoj glavi. Tu mu je i obitelj (čovjeku, ne orlu) koja se brine o zekanima, kozama i jarcu, malim psićima i sve je to bilo krasno dok nisam saznao da je čovjek lovac.
O lovcima imam posebno mišljenje koje ne bi sada iznosio, ali mi je navrh glave onih priča o tome kako oni paze na odstrel, kako zimi hrane ta božja bića (da bi ih kasnije ubili) i sl. Sve u svemu, odlična emisija i vrlo osvježavajuća nakon Dnevnika, da se čovjek malo povrati od šokova.
