AUTO ZA AFRIKU – JEDAN OD NAJBOLJIH DOKUMENTARACA IKADA
Da je HRT u stanju napraviti odličnu i poučnu dokumentarnu emisiju mogli smo se uvjeriti zadnja dva tjedna gledajući dvodijeljni dokumentarac „AUTO ZA AFRIKU“ gdje se prati humanitarku Josipu Galić na njezinom putu po Africi gdje godinama volontira u sirotištu u Beninu koje drže hrvatske misionarke časne sestre.
Tamo djeca imaju ljetnu školu za cijenu od 1,50 eura, ne znaju kako se jede sladoled jer ga nikada nisu vidjela, nemaju naravno mobitel, nemaju doduše brendiranu odjeću kao npr. mali Bloom, ali su veseli. Onda idu na tržnicu i kupe 20 velikih ananasa za manje od dva eura jer je sve jeftino a narod živi sa dva dolara dnevno.
Zašto to pišem? Zato što ispada da s onim što ja potrošim u par dana po kafićima oni žive par tjedana, tj. da sa malim prilozima možemo puno pomoći da ta djeca lakše žive, naravno ako ta pomoć stigne do njih netaknuta, a to vam izgleda ovako kako ću vam sada napisati. Prvo iz svjetskog pa onda i iz vlastitog iskustva.
GDJE NESTAJU PARE?
Još od onih prvih dobrotvornih koncerata sumnjalo se da dio skupljenih sredstava ne idu tamo gdje treba (Mick Jagger je npr. 1973. svojim vlastitim sredstvima doplatio manjak nakon Koncerta za Nikaragvu), a neki podaci kažu i ovako. Uplatim ja recimo milijun dolara poznatoj humanitarnoj organizaciji za pomoć gladnima u nekoj afričkoj zemlji. Onda se u njihovoj centrali koja se nalazi recimo u Rimu zadrži više od pola sume za njihove plaće i druge troškove, a ostatak pošalje u neku afričku 3,14z…ebinu, gdje prvo svoj dio uzme neki tamošnji diktator, pa ministri, pa nižerangirani političari, a dok dođe do konačnih poglavica koji također uzmu svoj dio, ostane za gladne od toga milijuna eventualno zdjelica riže. S druge strane, ako tako gledamo nikada nitko neće ništa dobiti, a sredstava ima samo što ih treba nekako dostaviti. Samo kako?
VLASTITA TUŽNA ISKUSTVA
Gledao ja tako prije 5-6 godina kako (mislim u Kongu) ima jedna misija gdje ti odavde iz Zadra možeš poslati npr. 50 $, a za te pare neko siroče ima školovanje i obrok za cijelu godinu. „Pa ja toliko zataknem na ‘armon’ku kada naručujem pjesmu Nicka Cavea u nekoj dalmatinskoj konobi u kojoj se sviraju narodnjaci“ – pomislim i odmah odlučim preskočiti dvije narudžbe (uvijek naručujem najskuplje pjesme) i platiti za dvoje potrebitih u Kongu.
Prvo sam jedva došao do toga koji prima uplate, onda me primio na cesti a ne u uredu (a oprao sam se taj dan…), onda je prvo pitanje bilo jesu li devize ili naša valuta, onda me pozdravio, okrenuo leđa i otišao, onda sam ja trčao za njime i pitao potvrdu, onda me pitao da što će mi potvrda, onda sam rekao da mi pošalje podatke, zahvalnicu, sliku, svjedodžbu, kako je to navedeno u prospektu, a onda sam shvatio da mu idem na živce. Rekao je da će mi poslati sve to pa sam ga za mjesec dana zvao kako ništa nije stiglo, a on je rekao da sam sam kriv jer sam mu dao krivi mail (logično… to mi je bio cilj).
Onda je za mjesec dana stiglo neko cirkularno pismo koje je napisano tri godine prije nego što sam ja uopće uplatio te novce i onda sam sve poslao kvragu i duboko se razočarao…
ZAKLJUČAK KOJI TO I NIJE
Zašto ja ovo pišem? Zato da ne nasjednete kao ja i zato što ovakvo ponašanje nije pravilo i zato što postoje ljudi kojima je zbilja stalo, koji se zlopate desetljećima po toj nesretnoj Africi, a vidjeli smo u spomenutom dokumentarcu kako to rade ove časne sestre i volonteri dao im Bog zdravlje.
Dirljivo je bilo vidjeti te požrtvovne žene koje su cijeli svoj život posvetile pomaganju potrebitih i kojima taj donirani auto neizmjerno znači, a najdraža mi je bila jako simpatična mlađa časna koja kaže da je jedva „skužila“ kako se vozi bez kvačila. I sve to uz osmijeh i bezgraničnu strpljivost, posvećene svojoj vjeri i onome što bi ona u Hrvatskoj trebala biti, a nažalost nije uvijek tako i nije dosta samo objesiti krunicu od pola kile u terenac od 100.000 eura s kojima se može nahraniti pola Afrike, nego napraviti i nešto boguugodno, a to sigurno nije korištenje vjere u jeftine komercijalno političke svrhe.
Sada će netko od mojih novostečenih hejtera reći – što ovaj nama soli pamet, a ja ću se opet osvrnuti na hipokriziju, ali i podatak kako se u ovoj zemlji dosta sredstava skupi dobrotvornim prilozima, koncertima tako da ipak nismo svakakvi, da ima i poštenih ljudi samo ljepše je čitati o onome što je rekla neka influencerica, tko se rastavio, kakav je bio čiji pir i kakvu frizuru ima sinčić jedne poznate pjevačice. Pa vi vidite što vam je prioritet.
