Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije oglasila se u povodu najave Molitvenog spomena za 8 franjevaca koje su, kako stoji u priopćenju Zadarske nadbiskupije, „..ubili partizani i komunisti“.
– Povod i sam čin vrijedan je pohvale, jer svaka smrt zaslužuje sjećanje, zaslužuje pijetet, bez obzira na motive nasilnog prestanka života.
Ono što bi se moglo nazvati spornim, a u tekstu se posebno ističe, jest, po našem mišljenju, iznošenje niza insinuacija, neprovjerenih navoda, konstrukcija, kleveta, pa, čak, i prijetnji. Ubojstvo, poglavito bezrazložno je za svaku osudu, a naročito kada se izvrši iz neslaganja osobnih uvjerenja, ideoloških razlika, neutemeljene mržnje, bez dokaza i bez suda.
No, na žalost, rat je sam po sebi zlo i generira razna zvjerstva. Takav je bio i Drugi svjetski rat.
Iz zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije nastavljaju:
-Tvrditi danas, toliko godina poslije, da su partizani bili pljačkaši, opskurni ubojice, da su vadili oči, ubijali iz zabave …, povijesna je neistina, koja nije usmjerena na nužnu potrebu pomirbe, gradnju suživota, toleranciju, ljubav i mir. Tvrditi to nakon što je Drugi svjetski rat više od 80 godina stalno u žiži povijesnih interesa i istraživanja, u funkciji je proizvodnje nemira, mržnje i straha, što je hrvatskoj nepotrebno. Tvrditi to, a nigdje i nikada, barem iz ovih krugova kojima pripada organizator Molitvenog spomena, ne kazati da su partizani bili narodna vojska, da velika većina nisu bili komunisti, da su oslobodili Hrvatsku od fašizma, vratili prodane drage hrvatske krajeve matici domovini, vratili materinji jezik i pismo, više je od sramote.
Zar je tadašnja hrvatska mladež, radnici i seljaci, posebno intelektualci, trebali pustiti Pavelića da prodaje Hrvatsku sve do Iloka i da se fašistički vođe šepure po rodnoj grudi, poljima, ravnicama, lijepim planinama i plavetno bistrim Jadranom? Zar su trebali stajati u redu za klanje i ne poduzimati ništa da se oslobodi sveta hrvatska zemlja, njihovi domovi, da se zaustavi pljačka, palež, ubojstva…
Tvrditi takvo nešto i pozivati se na zatvorene izvore poput onih da su makarske žene iza zatvorenih prozora nešto čule, da je netko vidio Isusa 19 stoljeća iza njegove smrti (živog), vrlo je činjenično upitno. Zašto se ne istraži i ne problematizira (reče istina) zašto je netko bježao u koloni za Austriju, gdje su mnogi stradali, izmanipulirani i nedužni, ali, bilo je i onih kojima su se crvenile ruke od nedužno prolivene krvi? Sve te smrti jesu potresne, ali istina nije uvijek jednosmjerna.
Kada se stradanje, o kojem je ovdje riječ, koja osuđujemo, stalno nameće, poput onoga u Zrinju i drugdje, a da se ne govori o drugim činjenicama koje istinu prikazuju u drugačijem svjetlu, onda se mora posumnjati na manipulaciju i namjerno iskrivljivanje povijesti. Zašto se u cilju osude zla ne govori o logorima za djecu, na primjer, Kozare, Korduna, Banije, Slavonije, Moslavine…., njih 6.693 od kojih je „preminulo“ preko 2.000. Stratišta u Capragu, Sisku, Jastrebarskom, Jasenovcu…. nazivaju se „prihvatilištima“ „zajednicama rada“ i raznim drugim imenima koja sugeriraju da se tamo išlo radi igre, zabave, iz ljubavi, a ne u smrt, glad, patnju, jad i tugu. Zašto se ne smije govoriti o dobroti Diane Budisavljević i Ante Dumbovića?
Kada se radi težine djela i upečatljivosti obrazloženja Molitvenog spomena poziva na Sv. Ivana Pavla II riječima,“…nema veće ljubavi od onoga koji daje svoj život za drugoga“, zašto se ne postavi paralela s onima koji su dali živote za slobodu Hrvatske? Zašto se ne spomene i Papa Franjo koji ovih dana izreče: „…oni koji lažima mijenjaju povijest su kokodrili (krokodili) modernog doba“, a u Hrvatskoj se uporno i besramno to čini godinama.
I na kraju, završna poruka organizatora: „… boj između dobra i zla nije prošao“ je bolesna, pa čak ako se uzme i figurativno, metaforički. Tko je u ovom kontekstu zlo, a tko dobro? Tko to naviješta boj? Protiv koga će se taj boj voditi? Tko bi trebao strepiti od te poruke? Partizani? Komunisti? Podsjećamo autora da tih više nema. Ubili su mnoge po drugi put rušeći im spomenike. I o tome se mora šutjeti. Ali, možete biti sigurni, ne bojte se njihovih grobova!
Završavamo porukom kojom opetovano osuđujemo sve zločine, pa i one koje su učinili partizani, svjesno ili nesvjesno. Mi se zalažemo za istinu i znanstveni pristup u istraživanju iste. Protivimo se prekrajanju povijesti ako to nije znanstveni dokaz, a ne kao danas da se s tim manipulira u dnevno-političke svrhe. Zalažemo se za mir, toleranciju, ljubav i dostojanstvo svakog pojedinca, bez obzira na mnoge razlike. I u tome ćemo ustrajati. Pozive za boj, laž i mržnju u novoj demokratskoj Hrvatskoj ne prihvaćamo,
poruka je iz Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije.
