Naravno da u ovoj kolumni nećemo iznositi stručne analize igre naših nogometaša, jer za to, bar u Zadru, ima desetak tisuća stručnjaka, ali možemo se malo osvrnuti na razne bisere koji su se dokotrljali do nas. Evo, npr. moj prijatelj koji živi tamo kraj „Mimoze“ (znaju Zadrani gdje je to, iako ne postoji), puno je živčan čovjek, a vatreni je navijač Hrvatske kao i ja. Liječnik mu zabranio nerviranje pa on uopće ne gleda tv nego sluša reakcije iz susjedstva pa kad osjeti da je intenzitet vikanja dovoljno jak, onda pali tv da vidi kako smo dali gol.
I sluša on tako sluša i čuje oduševljene uzvike, poznatu navijačku strast sa Kalelarge kojom smo se oduvijek ponosili i dičili pa utrči s hrvatskom zastavom kod djece u sobu da proslavi naš gol, ali tamo samo njegovi pokisli sinovi sjede i kažu – „što se dereš? Pa Albanija je povela, a ne mi!“ Pa što, mislim ja… Neka se ljudi vesele.
Evo, da sam slučajno nekim poslom npr. u Madridu i da naši povedu protiv Španjolaca i ja bih se veselio u svojoj hotelskoj sobi. Hmmm. Tiho vjerojatno. Ali, pustimo to i pomirimo se s tim. Svako ima pravo navijati za svoju zemlju, a to ti je ona u kojoj plaćaš porez.
STRUČNJACI U TV-STUDIJU
I sjede tako njih dvojica trojica koji su stručnjaci, jer ne bi bili tamo da nisu stručnjaci, a inače svaki navijač misli da je stručnjak, i onda jedan od njih, tj. Ivković kaže da je u nogometu danas jako važno trčati, što mi nismo znali nego smo mislili da je dobro ležati na travi uz aut liniju, ali onda on precizira da treba pametno trčati, s čime se mi laici slažemo, jer zbilja je glupo da se trči onako bez veze, svak za sebe.
Čekamo samo onu Sir Oliverovu misao – „momci, ako ne želite izgubiti, morate pobijediti“, tj. „važno je dati gol više od protivnika“. Tu je ipak i kralj nogometne TV teorije, gospodin slikovitog prezimena Samovojska, kojega od milja svi zovu „Vojska“, koji je evidentno živa enciklopedija, ali ne kao oni koji imaju poremećaj iz spektra autizma pa mogu zapamtiti cijeli telefonski imenik nakon samo jednog čitanja.
Ne, daleko od toga da on samo nabraja bez veze. Nabraja on dobro ali samodopadno pa mi malo ide na živce, ali tko sam ja. „Vojska“ bez sumnje uživa u svakoj sekundi provedenoj na malom ekranu pa neka je bar netko sretan.
UZALUD SNIMANE REKLAME
Ako možda i nećemo biti prvi po igri, zasigurno imamo najgluplju reklamu, a to je ona u kojoj naš Novljanin Gvardiol toči gorivo na pumpi praćen orgazmičkim urlicima nekakvog voditelja / komentatora („Toči Joško! Toči do vrhhaaa!!!“) i svi su na kraju sretni i zagrljeni se blesasto cerekaju u kameru, jer je Joško uspio napuniti svoj auto benzinom.
Ah da.. Počinje tako da on komentira „uvjerljiv izlazak naših“, a mi vidimo njih trojicu kako lijeno izlaze iz auta kao neke krepaline, kako su ustvari i igrali protiv Albanije. Pa i naš drugi Zadranin Modrić jede palačinke s nekom djecom, ali ta reklama nije tako odvratna kao ova prva. I što ćemo sada kada smo ispali? Tko će vjerovati da je to gorivo prvoklasno i da se od tih palačinki nećeš otrovati?
IPAK SU NAVIJAČI NAJVAŽNIJI
Nikada kao na ovome prvenstvu naše tv-ekipe nisu bile toliko fascinirane navijačima. I do sada smo bili bombardirani izjavama zapjenjenih tifosa koji su urlali u kameru i najavljivali kanonade golova, ali sada oni našim reporterima i novinarima više služe kao neka utjeha tipa – „jeste da smo igrali loše, da smo ispali, da ni Albance ne možemo dobiti, ali nitko nema ovakve navijače…“.
To je najupadljivije bilo nakon nesretne igre protiv Italije kada je novinar uzimao izjave naših pokislih igrača (a koji su, pošteno govoreći, vrlo realno i stručno ocijenili igru) i svaki razgovor završavao davljenjem – „a što kažete na naše navijače?“ Jedan je pak (mislim da je to taj isti) prešao sve granice, kada je emotivno skrhanog Modrića na kraju pitao je li ovo njegov oproštaj od reprezentacije, a ovaj mu pametno odgovorio da sada nije vrijeme za takve razgovore.
SULUDA KOMBINATORIKA ILI PRIČE ZA MALU DJECU?
Jasno je da smo ispali jer smo podcijenili Albaniju i protiv Italije imali suca koji navodno ima dečka Talijana (a lijepo sam bio savjetovao Baby Lazanju da umjesto cure sa sobom na euro poveze nekog modnog stilista i pokupi bodove), ali meni je najzabavnije bilo moje dijete koje je desetogodišnji genij za matematiku pa je odmah stao računati koje su šanse da ipak prođemo sa samo dva boda i to ako ovi dobiju ove sa tri boda, ovi igraju nula nula, a ovi treći izgube sa 15:4, a da pri tome Jupiter uđe u putanju Merkura.
U početku mi je to bilo zabavno, a onda sam se sjetio Štrumpfova i Papa Štrumpfa koji ima napitak za sve. Dolazi mu tako tužni navijač Hrvatske i pita ga ima li kakav napitak da mi uđemo u drugo kolo ili da bar pobijedimo Albaniju. „Ima, ima“ – odgovori ovaj. „Samo slijedi uputstva. Nije komplicirano.“
1. Svako jutro ubrati zdjelu rose ispod biljke na kojoj spava mužjak tarantule
2. Pronaći kamen-kremen u trenu kada nastaje pomračenje sunca
3. Malim prstom taj kamen usitniti u prah i čekati da se pretvori u sol (cca. 100 godina)
4. Time posoliti rep kometa koja prolazi Mliječnim putem
5. U istom trenu natjerati starog mačka da zamjauče „tandaramandara“, itd., itd. …
Ali, šalu na stranu. Maknimo glupe reklame, igru protiv Albanije, blesasta reporterska pitanja, fetišiziranje navijača i sjetimo se kako smo svi dočekali, Modrića, Subašića, Vrsaljka i Livakovića kada su nam s Dalićem donijeli toliko radosti prije 6 godina i budimo malo realni. Čestitajmo Slovencima što su sa samo dva boda prošli dalje, a onda se sjetimo koliko su dali bodova našem Lazanji na Euroviziji, pa smanjimo oduševljenje, što bi rekao Larry David.
