U svojim kolumnama na portalu 057info Mario Padelin pisat će i o zadarskoj glazbenoj povijesti. U prvoj takvoj na 057info junak priče je Damir Košpić…
U svijetu normalne glazbe, kako u nas tako i šire, često se zvuk nečijeg instrumenta vezuje uz matičnu mu grupu, ali malo je tko tako majstorski obojio zvuk svoga sastava kao što je to napravio naš sugrađanin Damir Košpić u jednom od najboljih i najznačajnijih novovalnih bandova, grupi „Boa“.
Bas gitara je i inače nekako instrument iz drugoga plana. Svi znamo za Claptona, Hendrixa, Vedrana Božića… Ali rijetko tko zna tko su Jack Bruce, Chris Squire ili Mario Mavrin. Slično je i s Damirom Košpićem kojeg se, kada se govori o grupi „Boa“, slabo pa i nikako ne apostrofira, iako je baš on najviše zaslužan za zvuk njihova prva tri, najvažnija, albuma.
Košpić je Boi pristupio 1980. kao zadarski student još u fazi kada su još koketirali sa simpho rockom jer je bio veliki ljubitelj ovog zahtjevnog i kompliciranog muzičkog pravca pa je tim zanimljivije njegovo sviranje nakon što su pojednostavnili zvuk i prilagodili ga novom valu. Ono što je fascinantno začudan je spoj sigurnosti i jednostavnosti njegove svirke u kojoj nema ni trunke narcisoidnog prenemaganja tako imanentnog mnogim tehničkim potkovanim glazbenicima.
Značaj ovoga Zadranina za zvuk grupe može se usporediti sa značajem velikog J. J. Burnela za grupu „The Stranglers“, tim više što, pogotovo u ranijoj fazi rada ove grupe, njihovi instrumenti zvuče vrlo slično. Oštar, rezak zvuk dobiven trzalicom toliko je dominirao da je njihove hitove upravo nezamislivo zamisliti uz nekog majstora koji bi prstima u beskonačnost nizao skale po vratu fretless basa.
Iako je Zadar imao i drugih velikih basista poput npr. Zorana Rudića ili Momira Buterina (Renato Švorinić je priča za sebe), njihov je hendikep što nikada nisu svirali u nekoj šire priznatoj grupi koja bi ostavila diskografski trag (o Rudiću više kada na red dođe „Šaka glazbe“).
S druge strane, „Boa“ se ponovo okupila devedesetih kada je Košpić već svirao u zadarskom „Forumu“, ali je njegovo ime, u kontekstu ove grupe, posve nezasluženo palo u zaborav i više nikada nije nastupio s njima. Rijetko ga se spominje pa ga nema ni na video spotu nove verzije njegove vlastite pjesme, hita „Ljudožder“ iz 2017., a teško je i naći njegovu donekle pristojnu fotografiju na netu. Košpić danas radi kao glazbeni urednik na „Novom Radiju“, gdje je neko vrijeme objavljivao vrlo zanimljiv serijal o originalnim verzijama poznatih svjetskih hitova, pokazavši tako i relevantnu potkovanost u poznavanju povijesti glazbe i prava je šteta što se nije više okušao na tom polju.
Ustvari, njegova stručnost i nenametljivost upravo je proporcionalna njegovom talentu, a to često nije dobitna kombinacija u svijetu show businessa. S druge strane, činjenica je da se radi o vrlo svestranom i pouzdanom glazbeniku koji je osim rada u „Forumu“, skoro cijelo jedno desetljeće svirao u pratećem bandu Tomislava Bralića i klape „Intrade“, prateći ih na svim njihovim velikim stadionskim i dvoranskim nastupima, a za koje je napisao i himničku posvetu gradu zadru „Grad u moru“, dok je i mene iznenadio podatak da je Košpić koautor velikog hita pokojnog Ćubija „Pumpaj“!
Boa je imala niz hitova („Stol“, „Tako lijepa“, „Dođi“, „Jer ljubav je“), ali ako bi trebao izdvojiti pjesme koje eklatantno prikazuju Košpićev rad i značaj to bi svakako bile dvije skladbe koje otvaraju i zatvaraju njihov prvi album – „Milion“ i „Pored zida“, u kojima se na njegovom instrumentu temelji cijela zvučna slika. Uostalom, u ovoj prvoj pjesmi imamo i pionirsko korištenje „slap“ tehnike sviranja basa na ovim prostorima.
I drugi basisti su bili siguran temelj zvuka svojih grupa, ali rijetko je tko mogao to napraviti tako naglašeno i uzbudljivo, a u isto vrijeme nenametljivo kao Damir Košpić. Znam da ova misao zvuči čudno, ali poslušajte dvije priložene Boine pjesme i bit će vam jasno na što sam mislio.
