Ima u autobiografskoj knjizi izvjesnog pjevača, kojeg neću spominjati da zlobnici ne preokrenu sve u jeftino politikantstvo, jedna konstatacija gdje napominje kako je nakon prvog hita postao jako popularan – „u jednom trenutku su me svi voljeli i svima sam bio simpatičan, da bi me već sutra dio njih mrzio baš zato što su me svi voljeli i što sam svima bio simpatičan.“ A Modrića su svi voljeli, a pogotovo nakon mundijala u Rusiji gdje je i službeno proglašen za najboljeg.
Vole ga i sada, ali ne baš svi pa smo nedavno imali primjer tzv. „hejtanja“ gdje je prekinuto postavljanje njegovog murala u centru Zadra. Dobro, neki će reći da muralu nije mjesto u povijesnoj jezgri, ali, realno govoreći, ta ista jezgra nam je išarana preko svake mjere, a da se nitko oko toga ne angažira (dobro, ne baš nitko, ali u svakom slučaju nedovoljno), a osim toga, predviđeni mural nije trebao napraviti neki tamo lokalni entuzijast sa plavim sprejem, nego jedan od najuglednijih zadarskih likovnih umjetnika, akademski slikar prof. Valentino Radman. Epilog znamo, a to je jedan od povoda ovome tekstu. Zašto bi netko mrzio čovjeka koji nam je u u ovom sumornom svijetu donio toliko radosti i nade da ipak nešto vrijedimo i značimo, bar u sportu?
Nema nikakve potrebe sada nabrajati po čemu je Luka sve najbolji, jer čak i oni koji pojma nemaju što što znači „srednji vezni“ znaju da je on naš najveći nogometaš svih vremena i to ne najbolji u elitističkom prenemaganju poput tenisa, gađanju glinenih golubova ili u skijanju u kojem sudjeluje 120 ljudi, a kojima se bavi samo mali broj natjecatelja, nego u najpopularnijem i najmasovnijem sportu na svijetu.
OMILJENA META VEĆINE DANAŠNJIH NOVINARA
Činjenica je kako živimo u svojevrsnoj medijskoj inflaciji, tj. da su javnosti potrebne svakodnevne vijesti i senzacije za privlačenje čitatelja u čemu su skandali i nezgode daleko korisniji nego uspjesi. A što, kada najpopularniji Hrvat u svijetu živi skromno i povučeno, ne baljezga po medijima, ne nateže se s manekenkama po klubovima i da sada ne nabrajam što sve ne. Onda treba izmišljati i fetišizirati svaki događaj, stavljati dvosmislene naslove, jednostavno, koristiti svaki podatak za pisanje.
Tako su vijesti o njegovoj dugogodišnjoj karijeri u Realu bile svakodnevne. Te ovo, te ono… „Modrić blistao protiv PSG-a“; „Modrić zamijenjen u 72. minuti“, „Nećete vjerovati što je Modrić učinio nakon utakmice“; „Modrić ušao u igru, ali nije uzeo kapetansku traku“; „Suigrači otkrili da je Modrić u svlačionici rekao…“, itd., itd. … Prelaskom u novi klub nastavlja se slično – „Modrić bi se mogao naći u velikom problemu“; „Završit će na klupi“; „Navijači poručili Modriću da…“, etc. , etc.
Modrić nema ama baš nikakvih skandala, ni sportskih ni obiteljskih, nema neprimjerenih istupa u javnosti, ima normalnu i pristojnu obitelj, žena mu nije klišeizirana manekenka već decentna i samozatajna gospođa i da sada ne nabrajamo… Pa koji je onda njegov grijeh? Vjerojatno to što nije obnovio rodnu kuću u Zatonu Obrovačkom i to što se na sudu kao svjedok nečega „nije sjećao“.
NATEZANJE OKO RODNE KUĆE
Modrić je iz svoje rodne kuće (mislim da nije „rodna“, a da nije ni njegova) otišao kada je imao pet godina i na žalost, ispada da bi trebalo obnavljati i izbjegličke hotele u kojima je morao živjeti za vrijeme svojih formativnih godina, a to što je bio u hotelima znači da njegova obitelj nije imala sagrađenih kuća kao što su mnogi imali i u gradu, ali i u rodnom selu. Uostalom, po nekim podacima ta kuća njima i ne pripada, jer je pokojni djed bio cestar i imao je kuću na korištenje.
Upravo je nevjerojatno koliko se često piše o toj kući, kao da žele prozvati Luku što je eto bogat, a rodnu kuću je zaboravio. Pa o tome kako je tu minsko polje (vjerojatno), kako ima zmija poskoka (sigurno ima) i kako je mali Luka tu čuvao koze (malo vjerojatno, jer mali petogodišnjaci ipak još nisu dovoljno veliki za kozarenje). Dobro je napisao jedan komentator, nakon što je konstatirano kako godišnje ima bar stotinjak napisa o toj rodnoj kući – „dajte da svi skupimo pare, da se ta kuća obnovi i da nas više ne davite s time.“
I istina je. Zašto pobogu mi uopće moramo iznositi ove podatke i što je to koga briga? Da je kuća tri puta njegova, to je njegova stvar, a na žalost, moramo i spomenuti i tragičnu sudbinu spomenutog djeda kojeg su „na pravdi boga“ ubili ne Srbi, nego srpski zločinci.
JAVNI ISTUPI – KRATKI I KONKRETNI
Zanimljive su Modrićeve izjave za javnost u kojima nikada ne prelazi granicu umjerenosti i pristojnosti koji često nisu baš imanentni dobrom dijelu nogometaša, a što bi se jednostavno moglo nazvati kućnim odgojem. Nikada nema urlanja u mikrofon s napetim vratnim žilama kao s konopcima za vezivanje brodova, nema vrijeđanja sudionika, nema prozivanja kolega… Kod njega nema prepotencije i narcisoidnosti, što se najbolje moglo vidjeti nakon finala u Rusiji gdje je dobio trofej za najboljeg igrača, a bio je vjerojatno najtužniji čovjek na stadionu, jer nismo postali prvaci.
Neki bi njegovi prethodnici sigurno trčali počasni krug s tim trofejem i radili tombule po travi (svaka sličnost s jednim mu kolegom je slučajna). S Modrićem nećeš raspravljati o Schopenhaueru (kao što nećeš sa mnom o nogometnoj taktici), ali ćeš čuti kratak i jezgrovit komentar iz kojeg možeš nešto naučiti o igri, jer on nije običan nogometaš – on je nogometni genij.
Kao primjer navedenom citirao bih njegovu izjavu nakon ispadanja u prvom krugu SP-a u Brazilu 2014.g. –„Svi mi griješimo. Ono što mi smeta, i nikad neću prihvatiti, kako za izbornike tako i za igrače, to su diskvalifikacije na osobnoj razini. Prozivanje za lošu igru, ako ih ima i za kriva ponašanja, dakle sve što je vezano za nogomet, to je ispravno i pošteno. No, diskreditirati ljude to je nepravedno i zlonamjerno!”.
Bilo kako bilo, što god netko mislio, Modrić je jedan od najvećih i najpoznatijih Hrvata u povijesti. Njegovi prijatelji iz djetinjstva koji su s njim dijelili izbjegličke sobe (pozdrav Goranu) kažu mi da je i dalje ostao isti, skroman i pristupačan, a u krajnjem slučaju, meni je osobno (kao i milijunima drugih normalnih Hrvata), donio toliko radosti da mu zbilja moram biti zahvalan. Uostalom, samo mi je onaj goal protiv Argentine dovoljan da ga štujem na vijeke vjekova. Sretno Luka (namjerno neću reći „Lukica“ da ne pretjeram), još ovih 10-15 godina igranja i dugu, dugu penziju, pa se odmori. Odmori se! Zaslužio si.
