Kaže mi vjerna čitateljica kako griješim jer o čarima zadarskog turizma pišem sa pozicije stanovnika Poluotoka, a to je pogrešno, jer je ta vrsta nestala i grad Zadar postoji samo zbog turizma i prihoda koji od njega ostvaruju neki novi ljudi koji ionako žive negdje dalje od gužve u svojim lijepim kućicama, a i u rodnim selima bogami. Kao preostali Zadranin iz mene može govoriti samo bijes, tuga, rezignacija i kao takav sam potpuno neprikladan, subjektivan i nerealan. Kako bismo riješili taj problem, ja sam se sinoć postavio kao gost i kao takav krenuo u grad s Branimira kao i svaki Hans, Fabricio, Jirži, Tomasz, Azem ili Jovan… Ups, ova zadnja dva su skoro pa domaći.
Da ne pričam svašta, ajmo mi na posao. Krenuli smo dakle s Branimira, što je u startu nerealno jer se naš dragi turist prvo pokuša parkirati na Forum ili Narodni trg, po mogućnosti da i ne plati, a ta je želja proporcionalna veličini i skupoći vozila. Dok smo prelazili most vidjeli smo harmonikaša sa slijepim psom, jer zašto bi netko zdravom psu stavljao crne naočale, a već pri kraju mosta upali smo u stado i tako krenuli kroz bedeme.
Ono što je nakon toga uslijedilo teško je opisati nekome tko nije to proživio. Ako zanemarimo jezivu kakofoniju o kojoj smo pričali prošli tjedan, suočavamo se sa košmarom u kojem rijeke ljudi srljaju amo tamo (skoro smo izgubili mlađe dijete), u kojem ti se mladi nepoznati ljudi konobarski odjeveni smješkaju i pozdravljaju te s namjerom da te namame u svoj restoran (dobro je dok se smješkaju; očekujem uskoro i upotrebu sredstava prisile), u kojem se probijaš između stolova za kojima jedu ljudi koji imaju novca, a ja volim pogledati što je na meniju pa mi moji kažu da sam nepristojan što buljim, a ja kažem da ne jedem ja na ulici nego oni. Meni su najbolje one crnkinje koje rade frizure, a koje mnogima smetaju, a meni ne, jer su tihe i nenametljive, za razliku od mnogih drugih. Uostalom, ako se može jesti po cesti, može se valjda i češljati.
AUTOHTONI ZADARSKI SUVENIRI
Kroz glavnu je ulicu relativno lakše proći jer tu nema stolova baš po cesti, ali se i tu stvaraju gužve pred nekim ponudama koje lijepo mirišu po užeglom ulju i sladoledu. Kližeš se po prosutom sladoledu koji vlasnici ni ne pomišljaju pokupiti (djeca su htjela sladoled, ali nam nije bilo na kraj pameti čekati pola sata u redu), gledaš zanimljive zadarske suvenire u obliku plastičnih patkica, autohtonu gastronomsku ponudu nekakvih gumenih slatkiša serviranih u nepokrivene bačve po kojima pada šporkica, a da crknu svi oni zlobni Poluotočani koji kažu da u gradu više ne možeš kupiti osnovne kućne potrepštine, tu je i dućan u kojem se u sred ljeta prodaju božićni ukrasi.
Zamišljam turista koji je došao ciljano u povijesno važan hrvatski grad, koji u srpnju kupuj adventski vijenac i dvije gumene patkice s likom Luke Modrića i onda to sve tegli avionom tamo odakle je došao. O zgodnim, raznobojnim zadarskim falusima smo pisali prošli tjedan, ali lijepo ih se prisjetiti jer oni divno zaokružuju ovu priču.
Lijepi su inače i ti štandovi na putu do rive. Ima puno korisnih stvari. Na rivi pak ima i mučenja životinja. Osim slijepih pasa, vidio sam i papige, pa jednu sovu, a tu je i zmija-udav, boa konstriktor koliko sam primijetio, inače zaštićena vrsta, što opet ne znači da se nezaštićene vrste smiju natezati pred turistima. Falio je još koji majmun pa preskakanje kroz gorući obruč, hodanje po konopcu, klauna već imamo (on pravi balone i ne smeta), tako da se može organizirati i manji cirkus.
SRLJANJE I BAULJANJE BEZ REDA I PAMETI
Vodeći se pravilom da sam i ja gost i da mi se ne žuri, svejedno sam poludio probijajući se kroz masu dezorijentiranih i usporenih ljudi koje ne mogu nazvati stadom, jer ovce imaju daleko više reda u svom kretanju nego ovi. Dobro što svako malo zastajkuju, ali da ne poznaju pravilo desne strane ipak mi nije jasno. Pa nisu valjda svi iz Engleske i Australije. Raširi se tako cijela obitelj preko ulice, kao Smogovci na najavnoj špici, i samo što se ne uhvate za ruke da bolje zagrade prolaz. Pa se slikaju tako da stanu u najveću gužvu i poziraju pola sata, pa čekaju u redu za sjesti u neki restoran (pogotovo na 4 kantuna), mrtvi ladni kao da su u redu za šalter i nemalo su iznenađeni kada se pokušaš probiti.
Ipak, ono što me najviše iziritiralo to nisu turisti nego domaći, a radi se o pubertetlijama koji još ne mogu kupiti polovni BMW i kružiti oko Poluotoka i Borika pa to nadomještaju vozeći bicikle kroz gradsku jezgru, a višestruki orgazam dožive kada se dignu na stražnji kotač i podignu noseve kao da su postigli ne znam što, a da ta perverzija nema granica shvatio sam odlazeći s Poluotoka. Gomila prijeđe na zeleno i naravno, previše ih je da stanu na most (a tu je i rijeka sa druge strane) pa nastane krkljanac i čep, a naši junaci baš tu moraju proći na romobilima i onda još zvone da im se ljudi maknu i nerviraju se ti mladi Zadrani, jer njima se jako žuri. Moraju stići kući na obiteljska druženja gdje ih roditelji uče redu i kulturi.
I za kraj, jedan moj prijedlog. Na zelene površine Foruma staviti zogove pod reflektorima za buće/balote, a na Narodnom trgu, u skladu s njegovim nekadašnjim imenom „Piazza dei signori“, staviti par ražnjeva na kojima bi se okretali mladi janjci i druge toplokrvne životinje, jer, ako je sve postalo restoran na otvorenom, ako cijeli grad miriše na spizu, zašto onda ne ponuditi sada već autohtone zadarske specijalitete. Uostalom, bilo bi lijepo i jedan kazan s tripicama staviti. Ja bih prvi kupio, ako bi mi dali parmezana. Naravno „Grana padano“, da se dotaknemo i tog dijela nestale zadarske povijesti.
