Kult svetog Šimuna Pravednika zauzima posebno mjesto u religijskoj tradiciji Zadra, jednog od najstarijih gradova na hrvatskoj obali. Ovaj svetac, koji je živio u 1. stoljeću, jedan je od zaštitnika Zadra, a njegova kultna prisutnost duboko je ukorijenjena u lokalnoj kulturi i tradiciji. Kako bi se svetom Šimunu pridala i znanstvena pažnja, a ne samo vjernička, na inicijativu Teološkog odjela Sveučilišta u Zadru organiziran je međunarodni znanstveni skup „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“, u suradnji s Papinskim odborom za povijesne znanosti u Rimu i Svetištem sv. Šime u Zadru.
Ana Mišković, izvanredna profesorica s Odjela za povijest umjetnosti, istraživala je kult svetog Šimuna koji je važan dio kulturnog identiteta grada.
– Tijelo svetoga Šimuna je prema uvjerenju pronađeno na jedan legendarni, pomalo mitski način. Sukladno tradiciji, njegovo je tijelo pronađeno 1270-ih godina u predgrađu srednjovjekovnog grada na čudan način. Brod, koji je putovao prema Veneciji, našao se u oluji zbog čega je pristao u predgrađu. Jedan putnik koji je sa sobom nosio tijelo pokojnog brata, tražio je smještaj u samostanu. Međutim, dogodila se nesretna okolnosti i taj je putnik umro te su prilikom njegove sahrane pronašli natpis koji je čuvao sa sobom, a u kojem se izričito navodi da je tijelo, za kojeg je on rekao da je njegov pokojni brat, zapravo tijelo samog svetoga Šimuna Bogoprimca. Istovremeno, tri zadarska rektora sanjala su identičan san da se tijelo sveca nalazi u samostanu u predgrađu grada. Oni se bude usred noći i trče prema području koje su usnuli te ugledaju tri redovnika koji su pokušali pokopati tijelo i tako ga sačuvati tajnu.
Međutim, dogodilo se veliko otkriće. Tijelo se svečano prenosi unutar gradskih zidina i smješta u sklopu Crkve svete Marije Velike koja se nalazila u istočnom dijelu grada. Kasnije će, zbog ratnih prilika i izgradnje obrambenog sustava, ta crkva biti srušena.
– Tijelo je petrificirano. Valja naglasiti da je ono cjelovito, kompletno od glave do pete, što je jedna rijetkost kada govorimo o relikvijama. Mi imamo netaknuto tijelo starca koji je na svoje ruke primio Boga, to je sjajna stvar. Postoji još jedna priča koja je također prihvaćena, a prema kojoj je tijelo svetog Šimuna došlo iz Konstantinopola prilikom opsade Križara. To se tijelo nalazi u venecijanskoj crkvi San Simeone Grande, ali za razliku od onoga u Zadru, nije kompletno sačuvano, odnosno nema glavu.
Kult svetoga Šime ustanovljen je u Zadru već krajem 13. stoljeća. Sama riječ kult dolazi od latinske riječi cultus što znači poštovan i njegovan.
– Zadarski vjernici od 13. stoljeća imaju privržen odnos prema petrificiranim ostacima svetoga Šimuna. Nakon što su tijelo donijeli u Crkvu svete Marije Velike, smještaju ga u kameni sarkofag u kojem je tijelo počivalo naredna tri stoljeća.
Ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić smatrala je da se tijelo nalazi u nedostojnom počivalištu te daje da se izradi nova monumentalna škrinja kao zavjetni dar. Škrinja je izrađena od plemenitih metala i ukrašena gotičkim reljefima.
– Jednostavno rečeno, zavjetni dar znači da se nešto daje svecu, ali i traži nešto zauzvrat. Ugarski kraljevski par nije imao muškog potomka te ona očekuje od Bogoprimca da to promijeni. Za vrijeme u kojem se izrađivala škrinja, kraljica nije imala mira i krade prst sa svečeve ruke i pohranjuje ga u svoja njedra. Nakon toga, ona se osjeća izgubljeno te shvaća da je uzrok u krađi pa ipak vraća taj prst.
Nakon što se škrinja izradila, tijelo nije odmah prebačeno u nju već ostaje u kamenom sarkofagu u Crkvi svete Marije Velike sve do 1632. godine kada se premješta u današnju Crkvu svetog Šime.
– Crkva je stjecajem okolnosti morala biti srušena jer se gradio novi obrambeni mehanizam grada. Kameni sakrofag se prebacio u Kapelu svetog Roka na pijaci, a škrinju od plemenitih metala čuvaju benediktinke u Samostanu svete Marije te tada dolazi do razdvajanja škrinja nakon što su tri stoljeća bile u paru.
Nadbiskup Oktavijan Garzadori odlučuje da se zbog nedostatka sredstava ne radi nova crkva za svetog Šimuna, već da se dotadašnje starije Svetište svetog Stjepana koje se nalazi u jugoistočnom dijelu grada preoblikuje.
– Tijelo se nije samo prebacilo iz Kapele svetog Roka u Svetište već je prije toga određeno vrijeme boravilo u katedrali, pa u svetištima zatvorenog tipa. Tijelo bi se postavilo na glavni oltar da bi redovnice mogle odraditi štovanje. Prilikom prijenosa pjevale su se laude, ukrašavali su se prozori, a ulice su bile posute cvijećem, to je bio doista svečani događaj na čije se koncu tijelo prebacuje u škrinju od metala, objašnjava povjesničarka umjetnosti Ana Mišković.
