ZADAR – Povjesničarka umjetnosti sa zadarskog sveučilišta doc.dr. Antonija Mlikota koja je istražila i doktorirala na poslijeratnoj obnovi Zadrana, približila je skupini svojih znatiželjnih prijatelja tu zanimljivu prošlost, vodeći ih kroz izložbu nedavno otvorenu u Kneževoj palači.
Iz povijesno znanstveno utemeljene priče i poneke pretpostavke, može se sagledati sadašnje stanje Zadra, tadašnja vizija, ali i sociološke pojave koje su i danas postojane.
Zadar je uništen u savezničkom bombardiranju, a dokrajčili su ga vlastiti tadašnji malobrojni stanovnici ali i oni koji su ga „čuvali” od Italije, kojoj je formalno pripadao do 1947. godine.
Prenosimo segmente vođenja dr. Mlikote.
– U prvoj radnoj akciji se sve rušilo tako što su konopima zavezali zidove. Ta je godina bila jako vlažna, u kućama nitko nije živio pa su se one i same počele urušavati. Povijesna jezgra bila je podijeljena na zone. Engleska vojska koja je upravljala iz danas zgrade Županije, upravljala je lukom koja se noću zatvarala. Prva utakmica između jugoslavenske i engleske vojske igrala se u Zadru. Samo je stara riva bila dostupna građanima. Namještaj se skupljao u sabirnom centru koji je bio u zgradi današnje Županiji i iza sv. Šime. Iz Zadra je prema navodima, koje je od očevidaca prenio akademik Ivo Petricioli, odvezeno 20 brodova vrijednih stvari. Trebali su opremiti urede nove vlade u Šibeniku, prenijela je zadarska povjesničarka umjetnosti izvore tog doba.
Mul, koji je također bio potopljen u bombardiranju, bio je 15 metara duži nego danas i na njemu je bila lanterna. Najnoviji dokaz ponašanja prema kulturnom nasljeđu je novo otkrivena fotografija iz 1952. godine na kojoj je vidljivo kako ljudi čupaju iz zidova zgrade Teatra Verdi. Kada su se pojavile drobilice kamenja prijeratni Zadar je nestajo. Kuće se miniraju još 1954. godine o čemu piše mladi kustos, nedavno preminuli arheolog Šime Batović u tekstu pod naslovom Što će nam ostati od Zadra.
Već 1945. godine pojavile su sulude ideje o tome kako obnoviti Zadar. Među ostalim nije se želio obnoviti most već nasuti Jazine.
Prema prvom planu nastala je samo bijela kuća na rivi, koja izgrađena kao dvojna, a kavana s terasom nije izvedena, pretpostavka je, zbog vojne uprave koja je bila smještena iznad, u današnjoj zgradi Županije.
Taj plan je odbačen 1949. godine. Od tada se ništa nije događalo dok 1951. godine nije došao Krleža – definitivno osoba koja je zaslužna za pokretanje zadarske obnove. Za razliku od Nazora koji je u svom vatrenom govoru na skupu u Zadru davao poticaj za rušenje talijanskog nasljeđa, istaknula je dr. Mlikota. Gradska loža se urušila, sveti Lovre je bio javni WC, a u Foša je služila kao javno kupatilo. Miroslav Krleža je “oprao gradske vlasti” i s Akademijom (JAZU) pokrenuo obnovu povijesne jezgre. Partizani su načeli Teatro Verdi jer im je trebala drvena građa za most na Karišnici.
Dakle, Krleža je dokazivao da je Zadar hrvatski grad, doveo je Tita, a s njim su stigli i prvi dinari za obnovu Grada.
Tadašnja Akademija znanosti i umjetnosti provela je 1953. godine anonimni natječaj, prvi i najveći u tadašnjoj Jugoslaviji.
U smjernicama za natječaj, komisija je jako inzistirala na poštivanju antičkog rasporeda ulica i očuvanju povijesne jezgre unatoč konzervatorskoj praksi obnove spomenika koja u to vrijeme nije bila razvijena.
Sudionicima natječaja promet je bio veliki izazov i teško ga je bilo regulirati. Prema smjernicama komisije dostava se trebala odvijati s električnim vozilima a Poluotok je trebao postati pješačka zona. Do danas nedostignut ideal – bio je neizbježan komentar publike.
Tri gola kipa koja tjeraju lava iz Zadra, ilustrira primjere rješenja s ideološkom porukom u nekim radovima. Međutim, nitko od 14 arhitekata na tom natječaju nije pobijedio jer niti jedan rada nije u potpunosti odgovorio na propozicije. Komisija je proglasila tri najbolja rada: Urbanističkog instituta, te arhitekata Bruna Milića i Kalođere sa suradnicima. Milić pristupa radikalno svojem rješenju. Kopa marinu na rivi, ispred Donata. On je jedan od onih koji nasipa uvalu Jazine, bez mosta, a promet ide uz Trg pet bunara. Međutim, on je uvažio sve primjedbe komisije i doboi zadatak da napravi prvu regulaciju, današnji urbanistički plan. Smatrao je da će se Zadar razvijati od centra prema vani.
Umjesto da tri godine nakon izrade Milićeve regulacije, ona usvoji 1958. godine, regulacija se odbacuje uz prozirno opravdanje. Raspisuje se novi natječaj na kojem pobjeđuje Urbanistički institut, ali ni njima ne daju da rade po tom natječaju, nego je bilo “ajmo mi među sobom podijeliti te projekte”, kazala je koautorica te jedinstvene izložbe koja je u Zadru prvi put postavljena da bi građani upoznali vrijeme u kojem je nastao današnji Grad i stare navike. Naime, izgrađeni su veliki stambeni kompleksi po željama investitora. Tek arhitekt Mladen Klauzarić odupire se traženju da se na njegov projekt Arheološkog muzeja nadoda još jedan kat. Ali se nikada nije ostvarilo njegovo vizionarstvo korespondencije antičkog i srednjovjekovnog postava s okruženjem prostora Foruma i Donata.
Međutim, to nije bio Milićeva obnova jer je on samo djelomično gradio Zadar. Vlast je preko komisije odlučila za pojedine blokove ponovno raspisati natječaj. Milić je pustio druge da rade, držeći kratko regulaciju pod kontrolom. Ali drugi arhitekti nisu slali na odobrenje svoje radove (današnja građevinska dozvola) pa je Stjepan Planinić upozorio javnost da se u Zadru odvija bespravna gradnja.
Milićeva regulacija je bila toliko napredna i njegov rad izlagan je diljem Europe. Međutim, u Zadru je nisu željelli uzeti, pa je Grad do početka 70-tih godina bio bez urbanističkog plana, ustvrdila je dr. Antonija Mlikota.
