Na današnji dan slavimo blagdan svetog Franje Asiškog, velikog sveca srednjeg vijeka. No, po čemu je tako bitan? S obzirom da je rođen 1181. godine u Assisu u pokrajini Toskani, u vrijeme rastrošnosti Crkve, imao je vrlo tešku zadaću: popraviti urušene zidove Crkve kao zajednice. Kako je bio veseo i bogat mladić, često u društvu svojih prijatelja, teško ga je staviti u situaciju sveca, pogotovo jer se htio istaknuti na bilo koji način te je postao vitezom, sudjelujući u ratu između gradova Assisa i Perugije. Kasnije biva zarobljen više od godinu dana, gdje sniva mistične snove.
Jednom prigodom, jašući nedaleko Assisa susreo je jednog gubavca te, sišavši s konja, poljubio ga i dao mu nešto novca. Taj čin ponukao ga je da ode i do skloništa gubavaca i čini isto. Pričao je sa životinjama i biljkama, čak je i vuka pripitomio. Kasnije, moleći se u crkvici svetog Damjana, na svoj zaziv „Gospodine što hoćeš da učinim?” dobiva odgovor Raspetoga: „Idi i popravi moju Crkvu koja se ruši!”, na što on doslovno popravlja zidove crkava, poput Porcijunkule. Također se odriče svega, očeva bogatstva i njega samoga, razodjenuvši se pred biskupom i zazivajući Boga svojim Ocem.
Godine 1209. papa Inocent III. usmeno odobrava njihov način života, tj. potvrđuje pravilo Reda manje braće, a pismeno 1223. papa Honorije III. Poznat je i po prvim živim jaslicama koje su ostale tradicija ispod naših božićnih borova do dana današnjega.
Razlog zbog kojeg svetog Franju zovemo „drugi Krist” su njegove „svete rane” ili „stigme” koje je zadobio 1224. godine na brdu Laverna. Njegova smrt je uslijedila dvije godine kasnije, 4. listopada 1226. godine u Porcijunkuli. Papa Grgur IX. proglašava Franju svetim 16. srpnja 1228. godine, a papa Ivan Pavao II. proglašava ga 1979. godine zaštitnikom ekologa.
Što danas, osam stoljeća nakon što je djelovao, znači biti franjevcem? Fra Andrija Bilokapić kaže nas život sv. Franje potiče na življenje evanđelja, ne kao skupa ideja, teoretskih, filozofskih ili pjesničkih, nego same osobe Isusa Krista.
– Bog se na taj način u čovjeku utjelovljuje, a čovjek se u Bogu pobožanstvenjuje, što predstavlja životnu razmjenu između Boga i čovjeka. To, naravno, ne može ostati samo teoretsko, nego se želi utjeloviti u odnosima, u ljubavi, praštanju, milosrđu, sebedarju, prigibanju nad nemoćnima, kao kad se Franjo prignuo i poljubio gubavca. Franjevačka duhovnost je Boga priznati Ocem, a sve što je stvoreno priznati braćom i sestrama. Stvoritelj ljubi svoje stvorenje te ako se spoznam ljubljenim, onda ljubim ono što je On rekao, stvarajući nove međuljudske odnose, sveopće bratstvo, nestaje „moje” i pojavljuje se „naše”, nema „ja” nego „mi” – izvor nam je sam Bog. Naravno, ništa od toga nije moguće bez molitve, napora, žrtve i boli, zaključio je fra Andrija.
Sve izrečeno vrijedi za svakog čovjeka, laika i svećenika, vjernika i nevjernika. Bog nas spaja na nezamislive načine, pokazuje nam puteve kojima nikada svojim silama ne bi mogli poći, a kamoli ih preći.
– Svi imate vjeru u sebi, no jeste li ju voljni i hrabri prihvatiti? Ako je odgovor potvrdan, i želite li osjetiti blizinu Boga na Franjin način, pridružite nam se večeras u crkvi Sv. Frane na svečanoj molitvi časoslova u 18:30 i odmah potom na svečanoj misi u 19 sati.
