Grad Zadar i u sljedećoj godini će iz proračuna izdvojiti 750.000 kuna za Stalnu izložbu crkvene umjetnosti. Uz jednak iznos koji izdvaja Ministarstvo kulture, to čini 1,5 milijuna kuna koje se svake godine, bez promjene, doznačuje ovoj zadarskoj zbirci u koju su smješteni vrijedni eksponati iz zadarske crkvene povijesti.
Tko je donio odluku da se izložba financira i to baš u ovom iznosu? Pročelnik Grada Zadra za kulturu i šport Radovan Dunatov vraća nas u bivšu državu i podastire nekoliko ugovora, od kojih je prvi, o namjeni i izgradnji samostana sv. Marije, potpisan 29. 3. 1967. godine između Skupštine Općine Zadar (Drago Strenja), Zadarske nadbiskupije (mons. Mate Garković), samostana sv. Marije (Benedikta Braun) te tadašnjeg predsjednika komisije za vjerska pitanja. Njime je bilo uređeno za što će biti namijenjen prostor u zgradi, kao i to da će Grad platiti idejni projekt o izgradnji.
Sljedeći korak događa se 1975. godine, kada se potpisuje ugovor o formiranju Stalne izložbe crkvene umjetnosti i uređuju prava mi obveze iz ugovora iz 1967. Ugovorom se regulira rad SICU, donošenje pravilnika te financiranje, koje na sebe preuzima tadašnja Općina. Sestrama benediktinkama sv. Marije priznaje se status čuvarica izložbenog prostora, te će one biti angažirane na održavanju predmeta i drugim potrebnim poslovima. Potpisnici su Šime Patrk, predsjednik Skupštine Općine Zadar, msgr. Marijan Oblak, predstojnica samostana č.s. Skolastika Večeralo, predsjednik Komisije za vjerska pitanja Ivan Lalić te predstavnik JAZU Cvito Fisković.
Bilo je to vrijeme obostranog nepovjerenja, države i Crkve, no i svijesti o potrebi prezentacije tog blaga, u čemu se posebno isticao Miroslav Krleža. U traženju načina na koji će se to obavljati na obostranu korist određuje se kako se neće raditi o muzeju, nego o stalnoj izložbi. Dvije godine kasnije sklapa se dodatak ugovoru kojim se za voditelja SICU bira već tada istaknuti katolički intelektualac dr. Pavao Kero, kojem će se isplaćivati nagrada (ne plaća!) za rad u iznosu koji određuje Savjet SICU. Pravilnikom o radu SICU definirana je uloga voditelja te Vijeća koje njome upravlja. U njega ulaze tri člana iz benediktinskog samostana te po dva iz Općine Zadar, Nadbiskupije i JAZU. Takav je sastav nepromijenjen do danas, s time da je obveze općine preuzeo Grad Zadar, a nekadašnje JAZU današnja HAZU.
Vijeće SICU upravlja njenim radom, donosi proračun i odlučuje u što će se ulagati, što će se restaurirati i slično. Ono Gradu Zadru svake godine dostavlja izvješće o radu i utrošenim sredstvima, ističe pročelnik Dunatov. Najveći dio troškova su materijalni rashodi poput električne energije, na koju odlazi dobar dio novca jer prostor cijelo vrijeme mora biti klimatiziran, zatim plaću jedne osobe koja obavlja administrativne poslove, a SICU ju je preuzeo iz rasformiranog SIZ-a za kulturu, u kojem je već bio zadužen za to. Također, isplaćuje se naknada čuvaricama-benediktinkama, koje su u vrijeme potpisivanja ugovora živjele daleko lošijim standardom nego danas, pa je na tome na jedan način i inzistirao tadašnji nadbiskup Oblak. Zanimljivo je da je danas predsjednik tog Vijeća akademik Igor Fisković, sin Cvita Fiskovića koji je nekada potpisivao ugovore o utemeljenju SICU.
S obzirom na vrijednost koju predstavlja za grad, iznos od 750.000 kuna Gradu je prihvatljiv i do sada nije bilo inicijative o mijenjanju ugovora. Što će biti u budućnosti, hoće li Zadarska nadbiskupija inicirati osnivanje Muzeja i tako mijenjati karakter SICU-a, može se samo nagađati.SICU Zlato i srebro Zadra
U građevnom sklopu crkve i samostana sv. Marije 1972. godine formiran je reprezentativni postav – Stalna izložba crkvene umjetnosti, i jedna od najvrijednijih izložbi u Hrvatskoj, popularno nazvana “Zlato i srebro Zadra”.
SICU – Zlato i srebro Zadra
Izložba “Zlato i srebro Zadra” koju je 1951, inicirao hrvatski pisac Miroslav Krleža prerasla je 1976. u stalni postav Stalne izložbe crkvene umjetnosti u sklopu zadarskog samostana benediktinki Sv. Marije, jednog od prvih kapitalnih objekata hrvatske kulture. Povodom izložbe je Krleža napisao jedan od svojih najboljih eseja u kojem veliča zadarsko zlato. Na oko 1200 m2 prostora u 8 suvremeno opremljenih dvorana bliješti zadarsko zlato i srebro uz rekonstruiranu unutrašnjost starohrvatske crkvice Sv. Nediljice iz 11.st., rukopise, skulpture, vezove, tapiseriju, reljefe itd. kao dokaz bogate prošlosti Zadra od 8.-18.st. koji je naročito u srednjem vijeku bio vrlo važno kulturno središte. U relikvijare i kaleže, skulpture, slike i vezove utkane su radosti i nade, strpljenje, patnja i vjera burnih razdoblja ovog kraja.
Ovo neprocjenjivo blago su kako tijekom stoljeća tako i u Domovinskom ratu sačuvale sestre benediktinke, a neki vrijedni izlošci (čipka, crkveni tekstil vezen zlatnim nitima) su djelo njihovih ruku. Osobita dragocjenost, draž i važnost izložbenih predmeta je u tome što su oni velikim dijelom rad domaćih poznatih i nepoznatih majstora ili su čvrsto povezani uz Zadar i zadarsko područje. Stalna izložba crkvene umjetnosti svrstava Zadar uz bok velikih kulturnih metropola jer samo se u najvećim europskim središtima može na jednom mjestu vidjeti mnogo vrijednih i lijepih crkvenih umjetnina.
