More je svugdje u svijetu pod velikim pritiskom. Nikad prije čovjek nije iskorištavao morske resurse kao danas, a istodobno je onečišćenje okoliša na najvećoj razini, ističe dr. sc. Melita Mokos s Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu, koja je u posljednjem broju Lanterne, glasnika Sveučilišta u Zadru, progovorila o svojim znanstvenim istraživanjima morskih cvjetnica, plastici i različitom otpadu u moru, kao i klimatskim promjenama koje su sve izraženije u morskom ekosustavu.
Područja zanimanja ove rođene Zadranke su mikroplastika i otpad u moru, „Ocean Literacy”, morske cvjetnice, „blue carbon” klimatske promjene, obrazovanje o okolišu i popularizacija znanosti.
Sva svjetska mora pogođena su plastičnim otpadom. Plastika je najzastupljenija vrsta otpada na kopnu pa, posljedično tome, najviše je završi u moru. Više od 80 posto otpada u moru je s kopna, tek 20-ak posto nastaje od aktivnosti na moru, bilo da je riječ o ribolovu, nautičkom turizmu ili brodskom prijevozu.
– Problem je u tome što je plastika nerazgradiva. Osim velikih komada plastike, postoji i mikroplastika koja nastaje usitnjavanjem velikih komada. To su čestice manje od pet milimetara. Mogu biti u obliku peleta i mikrozrnaca koji se industrijski proizvode u tako malim veličinama. Od peleta se proizvode svi plastični predmeti, a mikrozrnca najviše se koriste u kozmetičkoj industriji. Najčešće u more dospijevaju zbog gubitka tereta s brodova ih iz industrijskih postrojenja u kojima nastaju. Industrijska mikroplastika, koja se nalazi u kozmetici, pastama za zube, gelovima za tuširanje i kremama, također završava u moru. Te mikrogranule prolaze kroz sve moguće sustave za pročišćavanje i izravno ulaze u more. Živi organizmi mogu ih progutati. Mikroplastika je, na žalost, već prisutna u hranidbenom lancu u moru. Ona je u ribama, rakovima, školjkama… To je veliki problem, kao i ostali problemi u moru poput prelova, zagrijavanja, eutrofikacije i sl.
Velik dio svojeg znanstvenog interesa Mokos je posvetila globalnom zatopljenju.
– Kad o tome govorim studentima, pitam ih kolika je ljudska tjelesna temperatura? Dakle, 37 stupnjeva ili malo niža. Kad nam se temperatura povisi za jedan stupanj (38°C), mi smo bolesni. Temperatura 2 stupnja viša od normalne (39°C) i osjećamo se vrlo loše, a temperatura 3 stupnja viša (40°C) dovodi nas u stanje u kojem često završimo u bolnici. Ista stvar je s morem. I prirodom općenito. Samo jedan stupanj može poremetiti funkcioniranje tog živog sustava. Svi morski organizmi navikli su na temperaturni optimum, more je živa cjelina. Ovo što se događa je promjena u sto godina, što je geološki veoma kratko razdoblje i organizmi se teško mogu prilagoditi na velike promjene u tako kratkom razdoblju.
Iako više od 50 posto kisika ne dolazi s kopna nego iz mora, hrvatska djeca uče drukčije?
– Da, više od 50 posto kisika dolazi iz mora od fitoplanktona, što na radionicama stalno ponavljam djeci. Neka istraživanja pokazuju da čak 70 posto kisika dolazi iz mora, a djeca nam u školama i dan-danas uče da kopnene šume stvaraju kisik. Istina, one stvaraju mnogo kisika, ali pluća su more.
More je cjelina koja funkcionira sa svom svojom raznolikošću. Fitoplankton je pak temelj života u moru. Ako fitoplankton nestaje, dolazi do smanjenja proizvodnje kisika, smanjuje se koncentracija kisika i more postaje mrtvo.
Kao znanstvenica dr. Mokos je izrazito društveno angažirana.
– Svrha znanosti je istraživati svijet koji nas okružuje kako bismo ga što bolje razumjeli. Također, znanost pridonosi i dobrobiti čovječanstva i podizanju kvalitete života. Moramo pravilno i pametno upravljati resursima koji su ograničeni. Kad je na Zemlji bilo milijardu ljudi postojao je znatno manji učinak na okoliš nego danas. Ali sada nas ima 7 milijardi, a procjene su da će nas do 2050. biti 9,5 milijardi. Te ljude treba nahraniti, napojiti, osigurati im osnovna prava na život, a to su čist zrak, čista voda i zdrav okoliš u kojemu bi trebali živjeti.
Smatram da se rezultati istraživanja sve više trebaju prenositi na šire društvo, kako bi ono shvatilo i razumjelo ulogu i važnost znanstvenih istraživanja. Koja je svrha svih istraživanja ako ostaju samo u znanstvenoj zajednici i ne prenose se u društvo? Hrvatska javnost ne percipira znanost kao nešto bitno i korisno, nego kao gubljenje vremena i državnih resursa. Bitno je progovarati o tome i na određeni način komunicirati s javnošću, bilo da su to radionice s djecom, počevši od vrtića i razredne nastave, do odraslih. S odraslima je teže jer imaju svoje stilove razmišljanja, okvire i ograde, no svi trebamo početi mijenjati svoje navike i ponašanje za bolje sutra, ističe Mokos.
Znate li odakle svi štapići za uši na plažama?
Mokos najviše voli raditi s djecom jer su najpristupačnija, najotvorenija i najiskrenija, lako shvate i prihvate teme o kojima im govori.
– Danas je mnogo više otpada koji se ne razgrađuje. Prije godinu dana imali smo akciju prikupljanja otpada na Puntamici. Velik dio otpada na plažama, ne biste vjerovali, su štapići za uši. Nitko, naime, ne čisti uši na plaži – ti su štapići došli kroz WC školjke ili s odlagališta otpada jer su maleni i lagani i lako prenosivi kišom i oborinskim vodama. Štapići završe u moru ili zbog toga što nema sustava za pročišćavanje ili prođu sustav. Ti štapići jedna su od najzastupljenijih stvari koje možete naći na plažama.
