Prije 50 godina čovjek je prvi put stupio nogom na Mjesec i tako ispisao novo poglavlje ljudske povijesti. Svi su znali da postoji vrlo realna šansa da se astronauti Armstrong, Collins i Aldrin ne vrate kući. Oni su to znali, znale su i njihove obitelji, i još važnije, znale su i osiguravateljske kuće. Tijekom svemirskog programa Apollo kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih godina, svemirske misije smatrane su toliko opasnima i riskantnim da su rijetka osiguravajuća društva uopće htjela pokriti životno osiguranje astronauta. Istina, neke su ponudile životno osiguranje kao zamjenu za publicitet koji bi dobili, ali ih je NASA odbila.
Stoga su prije puta na Mjesec astronauti morali riješiti financijsku budućnost svojih najmilijih ako nešto pođe po zlu. Vladini propisi branili su NASA-i plaćanje njihove police osiguranja, a oni od svoje redovne vladine plaće nisu mogli plaćati izuzetno visoku premiju. Problem je bio u tome što je životno osiguranje astronauta stajalo čitavo bogatstvo (oko 350.000 USD godišnje, danas oko 2,500.000 USD). Plaće astronauta nisu bile osobito visoke i iznosile su oko 17.000 do 27.000 dolara (ili danas oko 120.000 do 190.000 dolara). Za putovanje na Mjesec, astronauti su primali svoje redovne plaće, kao i manji dodatak za pogibeljnu dužnost, baš kao uostalom i svi drugi pripadnici američke vojske. Njihovo svemirsko putovanje bilo je dio programa američke vlade, a kako se boravak u Apollo zapovjednom modulu ili mjesečevu modulu izjednačavao s upravljanjem modernim vojnim zrakoplovom, ni za to nije bilo nekog posebnog dodatka.
Astronauti poziraju s “Omotnicama osiguranja” misija Apollo 11, 12 i 16. koje su uspješno sletjele na Mjesec
A onda je rješenje pronađeno u dobroj staroj filateliji. Otprilike mjesec dana prije lansiranja Apolla 11, a na prijedlog filatelističkog društva NASA svemirskog centra u Hustonu, trojica astronauta su za boravka u karanteni potpisali 1500 prigodno dizajniranih poštanskih omotnica (koverti) u spomen na misiju, i svaki je u vlasništvo dobio 500 komada. Prije nego što su predane obiteljima na čuvanje, omotnice su odnesene u poštanski ured Svemirskog centra Kennedy, u kojima su na dan lansiranja, 16. srpnja, i na dan slijetanja na Mjesec, 20. srpnja 1969. godine, dobile poštanski žig, kako bi se povećala njihova kolekcionarska vrijednost. U slučaju nesreće omotnice je trebalo prodati, kako bi njihove obitelji, bar dijelom pokrile svakodnevne životne troškove i troškove školovanja svoje djece. Odatle i naziv “Omotnice osiguranja”. Cijela ekipa Apollo 11 bila je planetarno popularna i svi su željeli omotnice i njihov autogram. Osim toga na Mjesec su ponijeli i vratili na Zemlju 214 posebno dizajniranih omotnica (Aldrin 104, Collins 63 i Armstrong 47), računajući, da će, ako sve prođe dobro, baš one postići najvišu cijenu, što se i dogodilo.
Na sreću, njihovo kreativno osmišljeno životno osiguranje nije bilo potrebno, jer se trojka vratila živa i zdrava. Nevjerojatno je i zamisliti da su američki astronauti morali improvizirati na takav način, ali ova fascinantna priča pokazuju dokle je jedna posada programa Apollo morala ići u ime životnog osiguranja. Armstrong je umro 2012. u dobi od 82 godine, a Aldrin i Collins još su uvijek u odličnoj formi, premda im je skoro 90. Njihove “Omotnice osiguranja”, ili kako bi filatelisti rekli, prigodne omotnice (što je ispravno), pojavile su se na aukcijama 1990-ih godina i postižu cijenu do 60.000 USD. No, istina je da bi njihova vrijednost bila daleko veće da su astronauti poginuli. Slične akcije nastavile su NASA filatelistička društva, od misije Apollo 12, pa sve do Apollo 17.
