Na današnji dan prije četiri godine zadarski jedriličari Šime Fantela i Igor Marenić osvojili su zlatnu olimpijsku medalju u Rio de Janeriu – prvu za Hrvatsku, prvu koja je dočekana u Zadru, a naš portal prvi je objavio tu veličanstvenu vijest.
Da nije pandemije, za koji dan bi se Šime i brat mu Mihovil Fantela vratili s Olimpijskih igara u Tokyu. Želimo da to bude dogodine s medaljom.
Umjesto olimpijske regate u Japanu, na koje zbog korone nije se plasirao Igor Marenić, zlatni jedriličar završit će krajem ovog olimpijskog tjedna pred oltarom sa svojim Anom. Kum će mu, naravno, biti Šime. Neka im je sretna plovidba bračnim vodama!
Povodom 75 godina Sportskih novosti, uredništvo je pozvalo 75 osvajača olimpijskih medalja da sami napišu intimni doživljaj svog najljepšeg sportskog trenutka. Šime Fantela jedini je pozvan zadarski sportaš.
Ustupio nam je svoju priču, objavljenu u Sportskim novostima, koju s povodom i razlogom objavljujemo. Ima Šime smisla i za pisanje.
Rio – grad koji me vezao za sebe
Davne 2000. izlazimo Edo i ja kroz vrata Rio de Janeiro international aerodroma i zapljuskuje me takav val vlage i vrućine kakvu u životu nisam osjetio. Momentalno sam bio mokar i mislim se:”di smo mi ovo došli!”. U moru taksista i mutnih tipova, koji mijenjaju dolar za brazilski real, mi direkt na policajca nebi li izbjegli da na početku naše avanture ostanemo bez svih novaca koje smo ponijeli. I pokazalo se to kao odličan potez jer su nas trenutno svi lešinari ostavili na miru. Edo mijenja nešto sitno za taksi a ostalo će kaže “u hotelu na miru, jer ovdje je preopasno!”
Sjedamo u taksi i krećemo u avanturu zvanu Prvenstvo južne Amerike za klasu optimist.
Šime na početku novog tisućljeća bio je prvi Europljanin koji je osvojio dvije medalje na Prvenstvu Južne Amerike
Nakon 16 godina vraćam se u Rio na svoje treće Olimpijske Igre, u grad koji me osvojio na prvu! Često me pitaju koji ti je grad najljepši u kojem si bio na svojim brojnim putovanjima, bez razmišljanja ispaljujem da je to moćni Rio! U taj se grad jednostavno ne možeš ne zaljubiti. Glava šećera na ulazu u zaljev Guanabara kao da kontrolira i odlučuje koga će pustiti ili neće u svoj mirni zaljev. Zalasci sunca iza Krista Iskupitelja malo koji grad može nadmašiti. Buka valova na Leblonu i ipanemi, šporke ulice Lape ili pogled sa Santa Tereze samo su neke od slika koji koje su me vezale uz taj grad.
Ponedjeljak, treći dan olimpijske regate, kiša lije kao iz kabla a Edo se lagano na bicikli zaputio prema 10 kilometara udaljenoj Marini da Gloria, gdje su se održavala natjecanja u jedrenju. “Edo, di ćeš? Daj idemo taksijem?! Samo je zakopčao jaketu i rekao: “ma, vidimo se tamo”. Igor i ja smo znali da nema nikakve šanse da ga odgovorimo od njegova nauma te sjedamo u taksi i odlazimo, jer dobro znamo “u što je igra”!
Kako je prvi dan otišao u klub biciklom a mi taj dan odlično odjedrili i poveli, nije dolazilo u obzir da se mijenja niti jedna sitnica dnevne rutine! Ma kakav Goran Ivanišević ….
Četvrtak, jutro medal racea
Budim se, dobar je osjećaj, dan kao svaki drugi. Kao da u današnjem danu nije sažeta cijela Igorova i moja karijera. Svaka dobivena i izgubljena regata do sada, sva sreća i razočaranja koje smo doživjeli tijekom godina zajedničkog jedrenja. Pokušavam ne misliti o tome i vraćam se u rutinu. Sve radimo kao i dosad. Edo se nakon popijene kave zaputio u klub na bicikli, Igor radi palačinke od tapioke a ja se polagano rastežem na matu. Nakon doručka, slazemo spinaker, skupljamo stvari za jedrenje sa sušila i posljednji put sjedamo u taksi koji nas odvozi u Marinu da Gloria. Idemo po našu prvu zlatnu olimpijsku medalju.
Medal race
Savršen dan za jedrenje. Sunce i 15 čvorova vjetra. Regatno polje ispred plaže Flamengo koja vrvi ljudima.
“To je to, danas je taj dan. Cijeli život se svodi na ovih 25 minuta” iz tuđih usta odzvanja ali to se odbija od nas kao val od stijene.
Pratim Australca i čekam njegov prvi potez. Uvjeren sam da neće odustati od borbe za zlato jer to nije Kovalenkov a ni Belcherov stil. Razmišljam o taktici. Svira 4 minute do starta i vidim da Australac u stopu prati Grka. “Dobro je, izgleda da će se boriti za srebro i da je odustao od borbe za zlato” mislim se u sebi na tren ali znam da je to daleko od istine, jer ga jako dobro poznam! “E pa nećemo mu dati priliku!” govorim sebi u bradu.
Oprezno strartamo i jedrimo kroz polje ne dopuštajući Grcima a niti Australcima ni milimetra prostora za napad, nego odrađujemo posao jednako dobro kao i svaki dan od početka natjecanja.
Prolazimo kroz cilj, grlim Igora i izvrćemo brod naopako. Ogromna buka oko nas a toliki mir u meni. Sve mi i dalje izgleda isto, samo što sam nakon prolaska kroz tu tanku, zamišljenu liniju cilja lagan kao pero, gotovo lebdim iznad mora. Mislim se: “za ovaj se osjećaj sve isplatilo!”
