Lutkosrijeda je u 2021. odlučila zakoračiti u velikom stilu – razgovorom s jednom od najboljih lutkarica današnjice, čistim koncentratom pozitivne scenske energije, glumicom i lutkaricom koja je već četvrt stoljeća zaštitni znak Kazališta lutaka Zadar – Sanjom Grginom.
Dugi ste niz godina jedan od zaštitničkih znakova Kazališta lutaka Zadar s kojim i u kojemu ste prošli, ali i svojim ulogama stvarali niz različitih faza, usput bivajući svjedokinjom promjena u hrvatskom, ali i europskom lutkarstvu. Možete li se prisjetiti svojih profesionalnih početaka kao i lutkarstva u tim danima?
Ovaj bi intervju mogao izgledati kao duboka i emotivna potresna slika lutkarsko-kazališnog svijeta, ali neće, ne brinite, jer potraga za ljepotom i istinom, kojoj svatko treba pogledati u oči, okuplja i uvijek će okupljati, zaljubljenike i sudionike u lutkarskom kazališnom svijetu.
Ja sam glumica nastala u malom teatru (mislim po kvadraturi), u vremenu metafora, gdje je scenografija lutka i gdje se udahnjuje život svim predmetima. (Ovdje odmah moram reći kako je divno što postoji AUK u Osijeku, gdje se izučava lutkarska umjetnost, temeljito, a to se itekako odražava na kvalitetu predstava danas.) Dakle, od 1994. godine sam članica ansambla Kazališta lutaka Zadar i zaista, prošlo je dosta vremena. Bilo je to vrijeme dobrog, kvalitetnog, kreativnog i istraživačkog rada, vrijeme učenja, druženja, svega onoga što svakom umjetniku na putu traženja treba!
Putovalo se izvan naših granica, dakako. U to vrijeme sam vidjela predstave koje su me začarale, fascinirale, tehnikama, načinima igre, temama…. Istočni dio Europe, Bugarska, Poljska, začarao me svojom tradicijom lutkarstva i preciznošću animacije. Zapad mi je pokazao određenu nekonvencionalnost u animaciji lutaka, ležernost, da ne kažem nehajnost, što nimalo nije smetalo mom tada strogo uređenom umu… (mislim na tehniku, disciplinu, točnost…)
Kazalište lutaka Zadar nikad nije bilo samo kazalište za djecu. Kod nas je uvijek bilo vruće (smijeh), puno traganja, istraživanja, kopanja! Tako smo iskopali i djelo najstarije hrvatske književne i kazališne tradicije, legendu o muci sv. Margarite iz 1500. godine, i pretvorili je u predstavu proglašenu kazališnim mirakulom, da se odmah na početku razumijemo! (smijeh) Zadarsko lutkarsko kazalište uvijek je otkrivalo nove svjetove unutar lutkarskog medija.
Možete li ga usporediti s međunarodnim kazalištima i poetikama? Može li se uopće uspoređivati različita kazališta i njihove izraze?
Osobno smatram da nema nikakve potrebe za uspoređivanjem s nekim. Smatram da je puno bolje biti originalan, svoj, a ako se već moramo s nekim usporediti, onda se uspoređujmo sa samim sobom od jučer…. Zapravo, mišljenja sam da se djela, predstave, skulpture… ne mogu i ne daju uspoređivati. Svatko iz svoje vlastite pozicije, duha, vjerovanja, impresija… rađa umjetnička djela. Naravno, super je kad možemo gledati, razgovarati, razmjenjivati dojmove jer na taj način skupljamo energiju i muze potrebne za rad.
Ipak, vidjeli ste puno predstava, što domaćih, što stranih…
Nagledala sam se ja čuda, i hrvatskog i europskog lutkarstva! Dok je bilo para, bilo je i festivala! Mogu reći da nikad naše predstave nisu zaostajale u europskom kontekstu, dapače, visoko smo kotirali.
Kakvo je danas stanje?
Iskreno, ne znam. Na festivale ne idemo. Već duže vrijeme je trend stvaranja predstava s jednim do uvrh glave tri glumca, da bi se lakše i jeftinije putovalo, međutim, niti ta trojica, ako ih je, ne izlaze iz svojih matičnih kuća… (smijeh, kiseli)
Vratimo se mi ipak malo boljim danima. Koji su po vašem mišljenju najsvjetliji trenuci zadarskog, ali i hrvatskog lutkarskog kazališta?
Sad ću upaliti svijetlo, i rasvijetliti ovu mučnu (meni) temu pa ću se sjetiti divnih predstava lutkarskih teatara u lijepoj našoj…
Sjećam se, Riječani su nas digli na noge sa svojim Nadpodstolarom Martinom u režiji Renea Medvešeka, čovika lutkarskog senzibiliteta. Nisam mogla započeti odmah sa kazalištem lutaka Zadar, pa ću ga sad spomenuti, to je Postojani kositreni vojnik u režiji čarobnjaka Luke Paljetka. Predstava koja je obišla svijet, dragulj lutkarske umjetnosti, sada i zauvijek. Osječki Don Quijote i Sancho Pansa u režiji Zlatka Svibena začarali su me vizualnošću, dojmljivim lutkama, maskama i glumom Arete Ćurković i Krešimira Mikića. Zadarsko kazalište lutaka stvorilo je Regoča u režiji Roberta Waltla i suradnji s (tada) mladim slikarom Dejanom Kljunom koji je oslikao platna što su „činila” scenografiju… Mogla bih nabrajati, ali nemamo toliko prostora…
Vratimo se onda ovim našim današnjim (ne)prilikama. Kako biste definirali fazu u kojoj se hrvatsko lutkarstvo nalazi u posljednje vrijeme?
Rekla bih kako koje i kako gdje. Dakle, zadarsko je, po meni, zauzelo nekakvu ravnu liniju koja nije ni u minusu, ni u plusu. Održava se ipak samostalno, bez aparata, što je dobro, dakle nekad upalimo, a nekad bogami i ne. Kao što znate, sudbinu nam određuju financije i političke (stranačke) prilike. No, to nije i ne bi smio biti nikakav izgovor za „pa dobro je” sezonu.
Teško nam je, čudno neko vrijeme… zar ne? Srećom, lutka ima antitijela, ona je imuna na sve teškoće ovog svijeta i ovoga vremena u kojem živimo. Njoj ne treba puno, ona je živ materijal. Potrebne su joj tek volja, odluka, prepuštanje i ljubav, i kazalište će živjeti, opstat će! U krajnjem slučaju umjetnost je neophodna, a lutkari su itekako živi i ludi.
Što nam, možda, ipak nedostaje?
Našoj umjetnosti najviše nedostaje hrabrost. Izađimo pred odrasle, dajmo im lutku koja će sve naše mane dobrano ismijati, koja će nas posramiti, ali će nas i pomaziti i utješiti nas. A onda ćemo možda i dobiti podršku umjetničkih krugova, organizacija za koje stalno tvrdimo da nas „ne šljive dva posto”.
Ne bi nama njihova podrška toliko značila da je naša krovna organizacija UNIMA čvrsta i otvorena lutkarima s pozivima na festivale, radionice, bilo kakve vidove napredovanja, edukacije, okupljanja…. Lakoćom bismo mi stvorili jako HDLutkara!
Koga biste postavili na čelo tog malog, moćnog i jakog HDLutkara? Možete li istaknuti neke umjetnike s čijim ste se radom i hrabrošću susreli i koji vam se čine kao dobar putokaz u sutra?
Uvijek sam se divila posvećenosti lutkara svome zanatu i umjetnosti te njihovoj disciplini. Na primjer Bugarin Sunny Sunninsky me je opčinio svojim pristupom glumcu, animaciji predmeta, načinu prepričavanja priče. Wiesław Hejno, režiser iz Poljske, usadio mi je u pamet činjenicu da imamo vlastitu metaforiku lutaka, maski i prisutnu svestranost.
Za razliku od njih, danas se radi drugačije. Nitko nema vremena za kopanje, istraživanje, traženje najboljeg načina kako nešto pokrenuti… simboli i metafore kao da su iščezle iz naše umjetnosti. Lutke nekad i lutke danas jako se razlikuju. Današnje su vjerne, upravo realistične, i hodaju i ponašaju se kao ljudi. Nije mi to interesantno. Meni je zanimljiv materijal koji se oblikuje i transformira na licu mjesta. To je za mene lutkarska umjetnost.
Ima li danas ipak hrabrih autora i autorskih osobnosti?
Ima. Bez obzira na moje filozofiranje, Tamara Kučinović, režiserka „novog doba”, donijela je sa sobom nešto čudesno. Njeno promišljanje djela kroz atmosferu, materijal i zvukove, ozbiljno bavljenje lutkarstvom kao umjetnošću nudi nam svu raskoš – fantastično kameno zdanje, zemlju, glinu, Dugu – predstavu koja je primjer za vrhunsku minijaturnu arhitekturu! U Zamrznutim pjesmama nam, pak, donosi izuzetnu likovnost, savršenu preciznost u animaciji lutaka. Sve je realno, a opet nevjerojatno i začudno.
Ljudmila Fedorova, ruska režiserka „novog doba”, donosi poetiku i ono esencijalno u jednostavnosti.
Lutkarski teatar je bogato izvorište svih mogućih znakovlja, alata, načina, pa tako se u njemu mogu pronaći ili dati nam i ostaviti djelić sebe umjetnici različitih senzibiliteta. Žene poput Renate Carole Gatice i Ane Prolić injekcije su u bitnim segmentima lutkarstva.
Kako vi vidite idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva?
Ove su žene dobar putokaz u sutra, a to je ujedno i moja želja i vizija lutkarskog kazališta u nas. Poezija, metafora, lutka, snovi, erotske opsesije, priviđenja… lutkarska umjetnost u svrhu unutarnjeg oslobođenja svakog pojedinca ili lutkarska umjetnost radi čistog užitka.
Lutkarsko kazalište uvijek je u prednosti. Zapravo lutka je u prednosti, a kazalište, ako je pametno, ići će u korak s njom i preuzeti sve zasluge!
