Kada je radnik GP Radnik iz Biograda 1992. godine podnio tužbu zbog nezakonitog otkaza, nije se nadao da će do nepravomoćne presude on umrijeti, a poduzeće koje je tužio propasti. “Pravda je zadovoljena” 17 godina nakon što je preminuo – njegovim nasljednicima Trgovački sud ovih je dana riješio kako pokojnik, odnosno njegovi sinovi, imaju pravo potraživati 594.242 kuna neisplaćenih plaća i kamata za razdoblje od 1992. godine do 2003., kada je preminuo, te parnični trošak od oko 100 tisuća kuna, ali bi se novac trebao pronaći u stečajnoj masi GP Radnik.
Pojojnik se žalio na odluku o otkazu, koju je 1992. godine donio Povjerenik Vlade Republike Hrvatske za općinu Benkovac, nakon čega je v.d. direktora GP “Radnik” usmeno rekao radniku da ne dolazi na posao dok ne riješi svoj status. U Radniku je radio od 1987. i odlazio na posao iz Biograda na Moru u Benkovac, sve dok je to zbog terorističkih oružanih akcija bilo moguće. Kad je saznao da je imenovan Upravni odbor za GP “Radnik” odmah se javio i nakon nekog vremena stavljen je na popis radnika, primio je i dvije minimalne plaće, ali se umiješao Povjerenik Vlade s konstatacijom da se nije javio na javni poziv preko Radio Zadra, te da ne može raditi. Na prvipoziv preko radija se javilo tridesetak radnika, a nakon drugog poziva ih je ukupno bilo 41. Kasnije su se javljali i drugi radnici koji poziv nisu čuli ili su naknadno pristigli s okupiranih područja, pa je taj popis i proširen.
Tužitelj se žalio kako poziv preko Radio Zadra nije čuo, za što ga mogu opravdati ratno stanje, nestašica električne energije i bolest. Podnio je tužbu čiji se spis povlačio po Općinskom sudu u Zadru, Biogradu, Trgovačkom sudu u Šibeniku, Visokom trgovačkom sudu, a umiješali su se i bivši radnici, pa i nekadašnji direktor GP Radnik, kojima nije odgovarao novi vjerovnik u slučaju raspodjele stečajne mase, koja je u ovom trenutku 2,5 milijuna kuna.
Iz iskaza tadašnje računovotkinje moglo se iščitati kako je tadašnji povjerenik za sve firme u Benkovcu, uzrujan nakon razmjene zarobljenika u svom selu, uletio u njen ured i rekao: “Što ovaj Srbin radi na spisku” i svojom rukom iskrižao njegovo ime, nakon čega je rekao da će i ona biti maknuta s popisa ako ih nastavi braniti. U radnoj knjižici, na mjestu zaključenja radnog odnosa, bio je potpis osobe koja je tada radila kao čistačica. Nemoguće je da je 1991. stavljen za GP Radnik pečat sa sjedištem u Zadru, Josipa bana Jelačića, jer se ta ulica 1991. godine zvala Blaža Valjina, a sjedište je u Zadar iz Benkovca prebačeno tek 1992.
Sud je njezin iskaz ocijenio vjerodostojnim, za razliku od pečata, datuma i potpisa na radnoj knjižici, koji su bili falsificirani. Također, nigdje tijekom postupka nije dokazano da bi neodazivanje na poziv preko Radio Zadra predstavljalo preduvjet za prekid radnog odnosa. U ratno vrijeme na ovim područjima, zbog nestanka električne energije i prometne odsječenosti, na takav način pokušalo se učiniti dostupnim javne informacije i obavijesti ljudima koji su otišli sa okupiranog područja ili su možda i ostali tamo, o tome gdje bi se trebali javiti i koga kontaktirati kako bi se posao kod prednika tuženika eventualno po potrebi mogao nastaviti, ali nikako da bi neodazivanje na taj poziv za posljedicu moglo imati prestanak radnoga odnosa. Osim toga, pokojnik je od 1991. bio angažiran u jedinici civilne zaštite Mjesne zajednice Biograd na Moru, veći dio vremena bio je na bolovanju pa radni odnos kod tuženika nije mogao prestati, ocijenila je sutkinja.
