Zadarski povjesničar dr. sc. Serđo Dokoza u drugom dijelu razgovora o zadarskom plemstvu u emisiji Znanje imanje na Radiju 057 otkrio je neizmjernu ulogu samostana Sv. Krševana u tom razdoblju.
Sveučilišni profesor Dokoza autor je knjige o rodoslovljima u srednjovjekovnog plemstva u kojoj je uz pomoć. pok. Mladena Andreisa napravio genealogiju imena 1.700 plemića i plemkinja iz 130 rodova, a odnose se na period 13. i 14. stoljeća života u Zadru.
Tko su bili ljudi koji su imali najveću moć i utjecaj iz tih zadarskih plemenitaških obitelji?
Dok je Bizant držao Dalmaciju, u takozvanoj Bizantskoj Dalmaciji, koja je trajala otprilike do 1100. godine, pojavljuju se Madijevci. Danas se smatra da oni zapravo nisu bili plemstvo u pravom smislu riječi, nego obitelj koja je za Bizant obavljala visoke činovničke funkcije. Zato ih nije sasvim ispravno nazivati plemićima. Pravi sloj plemstva počinje se oblikovati nakon njih. Kada Koloman dolazi u Zadar, ne dočekuju ga više Madijevci nego drugi ljudi. To je očito prijelomni trenutak kada se grad oslobađa njihove bizantske prevlasti i kreće prema onome što je tada bio ideal na drugoj strani Jadrana – komuni, odnosno gradu-državi.
Nakon Madijevaca polako se oblikuje njegov gornji sloj – plemstvo. Prvi put ga jasno prepoznajemo nakon pobjede nad Mlečanima, kada građani daruju otok Maun sv. Krševanu, zaštitniku grada. Ispod te povelje nalazi se niz imena za koja možemo pretpostaviti da predstavljaju začetke kasnijeg zadarskog plemstva. To je prvi poznati popis iz 1192. godine. Tu se već spominju Grisogoni, Matafari, Benje, Cedulini i druge obitelji. Stotinu godina poslije, 1283. godine, u škrinji sv. Šimuna sačuvan je još jedan popis zaštitnika, odnosno patrona.
Taj je popis znatno bogatiji i već jasno definira plemstvo koje će kasnije dominirati gradom. Spominju se Benje, Cedulini, Grisogoni, Matafari, Nassi, Varikaše i drugi.
Kako i zbog čega oni djeluju kao zadarsko plemstvo?
Nije bilo važno tko je romanskog, a tko slavenskog podrijetla. Zajednički cilj bio je Zadar. Romanski i slavenski element zajedno su se borili za grad kroz cijelu srednjovjekovnu povijest. To se vidi i po imenima. Imamo Vučinu Matafarija, Dobronju Benju i niz drugih primjera koji pokazuju koliko su se te tradicije isprepletale.
Miješanje romanskog i slavenskog stanovništva, osobito preko ženskih linija, bilo je potpuno uobičajeno. U svakom slučaju, ta je mješavina vrlo dobro funkcionirala kroz cijeli srednji vijek.
Svi znaju kako se upravljalo Dubrovnikom, a koja je i kakva uloga plemića u upravljanju srednjovjekovnim Zadrom prije nego je u 15. stoljeću Veneciji prodana Dalmacija?
Za razliku od Dubrovnika, koji je kasnije postao republika, Zadar je ostao komuna. Zadarski plemić nije se bavio samo svojim gospodarstvom. Morao je voditi trgovačke poslove, upravljati posjedima na kopnu i moru, brinuti o prihodima iz paških solana, ali i sudjelovati u gradskoj politici. Da bi grad funkcionirao, stalno je bilo potrebno pedesetak plemića u aktivnim službama. Bili su suci, prokuratori, vijećnici, načelnici, poslanici i ambasadori. Sustav je bio organiziran tako da se vlast stalno izmjenjivala kako nitko ne bi postao previše moćan.
Je li simbol zadarskog plemstva bila škrinja sv. Šime koju je kao zavjet dala izraditi kraljice Elizabete Kotromanić?
Ne. Kada govorimo o srednjem vijeku, simbol plemstva bio je sv. Krševan. Sv. Šime tada još nije imao značenje koje će dobiti kasnije. Samostan sv. Krševana bio je kulturno, političko i duhovno središte grada. Tamo su djelovali benediktinci, tada praktički jedini nositelji pismenosti i znanja i najvažniji samostan u Dalmaciji. Za plemstvo je posebno važno to što su zaštitnici, odnosno patroni samostana, bili najutjecajniji ljudi u gradu. Tko je postao patron sv. Krševana, ulazio je u najuži krug zadarske elite.
Treba znati da je samostan bio izravno pod papom, a ne pod zadarskim biskupom. Zato je imao izniman položaj. Kada bi Venecija vladala gradom, ona je postavljala biskupa. Građani, predvođeni plemstvom, okupljali su se oko sv. Krševana kao protuteže toj vlasti. Samostan je bio središte okupljanja zadarskog plemstva i puka. Sukobi između biskupa i opatije trajali su stoljećima, uglavnom političkim i diplomatskim sredstvima. Zato se može reći da je sv. Krševan bio simbol srednjovjekovnog Zadra. Sveti Šime postaje važan tek u novom vijeku, kada sv. Krševan postupno gubi nekadašnji položaj.
U čemu je zapravo bila ekonomska moć zadarskog plemstva, što će biti jedna od tema nastavka Vašeg istraživanja?
Nakon Zadarskog mira 1358. godine Zadar je bio na vrhuncu. Venecija se tada odrekla velikog dijela istočne obale Jadrana i grad je ponovno uspostavio vezu sa zaleđem. To je pokrenulo snažan gospodarski razvoj. Posebno su važne bile solane. Od Zadra do Puntamike postojalo je više velikih solana. Zadarska je sol donosila golemo bogatstvo, ona je tada bila ono što je danas nafta. Koristila se za konzerviranje mesa, ribe, kože i brojnih drugih proizvoda. Bila je ključna za svakodnevni život. Glavni izvor bogatstva Zadra i njegova plemstva bile su upravo solane.
Što nam je danas ostalo od tih plemićkih obitelji?
Nažalost, vrlo malo. Zadar je između 1943. i 1945. godine gotovo potpuno razoren. Zato danas nema onoliko palača koliko ih nalazimo u nekim drugim dalmatinskim gradovima. Ipak, ostale su palače Cedulin, Nassi i još poneki spomenici koji svjedoče o njihovu postojanju.
Koliko je zadarsko plemstvo bilo povezano s plemstvom drugih dalmatinskih gradova?
Vrlo snažno. Nakon propasti Salone Zadar postaje glavni grad Dalmacije. To ostaje stoljećima, sve do 1918. godine kada tu ulogu preuzima Split. Zadar je bio političko središte Dalmacije. Tko je želio nešto postići u Dalmaciji, morao je razgovarati sa zadarskim plemstvom. Veze među dalmatinskim plemstvom bile su vrlo čvrste. Plemići su se ženili međusobno – zadarsko sa dubrovačkim, splitskim, trogirskim i drugim plemstvom. Zbog toga između gradova uglavnom nije bilo ozbiljnijih sukoba.
