U Zadar ovih mjeseci “stižu” milijuni iz NPOO-a, europskog fonda iz kojeg Hrvatska financira škole, vrtiće, bolnice i infrastrukturu. Samo Zadarska županija ulazi u projekte vrijedne oko 77,5 milijuna eura, dok je Grad Zadar za rekonstrukciju Osnovne škole Krune Krstića dobio više od sedam milijuna eura bespovratnih sredstava. Istodobno se najavljuje i nova škola na Crvenim kućama, projekt vrijedan više od 12 milijuna eura financiran uglavnom europskim novcem.
Nove škole, nove dvorane, nove fasade i jednosmjenska nastava predstavljaju se kao veliko rješenje za hrvatsko školstvo. Renderi modernih učionica izgledaju impresivno, političari obilaze gradilišta, a brojke zvuče optimistično.

Istodobno se rijetko postavlja pitanje što kada problem školstva nikada nije bio beton nego sustav.
Paradoks je očit. Grade se nove škole, dok djece ima sve manje. Razredi su manji nego prije dvadeset godina, mlade obitelji odlaze, a roditelji sve manje vjeruju obrazovnom sustavu.
To se najbolje vidi nakon nastave, kada počinje druga smjena hrvatskog školstva — instrukcije. Djeca nakon škole odlaze na matematiku, fiziku, kemiju i jezike, roditelji ih voze po gradu, navečer ponovno sjede nad zadaćama i plaćaju paralelni privatni sustav obrazovanja jer sve više učenika gradivo ne uspijeva savladati tijekom redovne nastave.
Istodobno raste broj djece koja pucaju pod pritiskom. Od djece se danas očekuje da istodobno budu odlični učenici, uspješni sportaši, komunikativni, popularni, fizički privlačni i stalno dostupni društvenim mrežama. Djeca vrlo rano počinju vjerovati da se vrijednost čovjeka mjeri statusom, ocjenama, vanjskim izgledom i količinom tuđeg odobravanja, dok roditelji, pokušavajući im “priuštiti sve”, često imaju sve manje vremena za ono što im najviše treba; mir, razgovor i osjećaj sigurnosti.

Možda upravo zato ponekad najsretnije dijete nije ono s najskupljim mobitelom, nego ono kojem roditelj još uvijek poklanja ono najdragocjenije – svoje vrijeme. U društvu koje djecu odmalena uči da stalno moraju nešto dokazivati, takve stvari postaju veći luksuz od bilo koje tehnologije.
Funkcionalna nepismenost pritom raste. Djeca imaju dobre ocjene, a ne znaju napisati običan mail, razumjeti tekst ili razlikovati činjenicu od manipulacije. Uči se za testove, ne za život.
Škola bi trebala stvarati stabilne i znatiželjne ljude, a ne generacije kronično iscrpljene djece koja već s petnaest godina osjećaju da nisu dovoljno dobra.
Naravno da škole treba obnavljati i da djeca zaslužuju jednosmjensku nastavu i normalne uvjete. Problem nastaje onda kada se društvo počne ponašati kao da će nova fasada sama po sebi riješiti duboke probleme obrazovanja.
Jer obrazovanje nikada nije bilo pitanje zida, nego onoga što se događa između četiri zida.















