Dokazalo se da prekomjerno orezivanje (topping, rezanje u glavu, ovršavanje) proizvodi puno više problema nego ih rješava. Potreba da učinimo stabla sigurnijima proizvodi od tih istih stabala potencijalnu opasnost. Umjesto da im pomognemo jer razvojem urbanih sredina štetimo njihovu normalnom razvoju, gotovo na dnevnoj bazi im odmažemo. Prvo osakatimo krošnju, njihova pluća, onda se sjetimo da bi bilo super proširiti parking pa potrgamo korijenski sustav i još povučemo asfalt do trupca da iskoristimo svaki centimetar prostora, pa kad to stablo padne za desetak godina, tješimo se da je bilo staro i da je vjetar puhao kao nikada dosad.
Nažalost, ne razumijemo drveće, napisao je za Dom i dizajn, prilog Jutarnjeg lista, Delimir Hrestak, entuzijastični zaljubljenik u prirodu koji je gotovo cijeli život proveo uz biljke na obiteljskom gospodarstvu u Bjelovaru, a posljednjih sedam godina vodi tvrtku za održavanje zelenih površina. Povod je naravno urušenih tisuću stabla koje je izazvala nedavna oluja u Zagrebu. Prošlog ljeta to se dogodilo i u Splitu.
U Zadru je prije tri dana srušena jedna fafarikula na putu Dikla koju će iz Nasada vrlo brzo zamijeniti sadnjom istog stabla kako ne bi bilo šupljine u tom zelenom tunelu.
Pad stabla je nešto nepredvidivo i prirodno budi strah u čovjeku, a strah, osim što nam često spašava živu glavu, isto nas tako pogurne da napravimo iracionalne poteze.
