Poruke i naglasci s okruglog stola „Visoko obrazovanje na stranputici“ – koji jeorganizirala agilna podružnica Akademskog sindikata na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku – u punom su suglasju sa „Stajalištem akademskog sindikata o najavljenoj novelaciji Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti“.
Nakana je okruglog stola – kako je uvodno istaknuo prof. Kelam – „razgovarati o problemima koji prvenstveno proizlaze iz Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti koji je donesen 2022. godine, iako je njihova geneza puno duža, te ukazati na potencijalne opasnosti njegovih izmjena koje su pripremi i koje ove godine trebaju ući u proceduru u Hrvatski sabor“.
Tema okruglog stola otvorena je izlaganjem akademika Ivice Kostovića, koji je bio predstavnik Sveučilišta u Zagrebu u postupku donošenja Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti 2022. godine „kao jedan od rijetkih glasova jasno artikuliranog otpora ovakvoj verziji zakona koja je izglasana i koja je na snazi“ – tako ga je u najavi predstavio prof. Kelam. Na početku izlaganja akademik Kostović podsjetio je na činjenicu da je Senat Sveučilišta u Zagrebu Nacrt zakona, koji je izradilo Ministarstvo znanosti odbacio s obrazloženjem u kojem je navedeno 18 razloga. „Ali Senat nije samo prigovarao – nastavlja akademik – nego se opredijelio za oblik zakona koji je kao podlogu za reforme izradilo Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj“. Međutim, primjedbe i stavovi Zagrebačkog sveučilišta u to doba nisu bili usvojeni. „Ako se zakon donosi bez suglasnosti ili bez ravnopravnog partnerstva s ustanovama, nastavnicima i studentima koji to trebaju provesti, onda reforma ne može uspjeti“. Nakon načelnih objašnjenja, akademik Kostović oslikao je neuspjeh zakonodavne reforme apsurdnim zgodama iz sveučilišnog života do kojih je dovelo ukidanja znanstveno-nastavnih zvanja u novom zakonu.
Izlaganje doc. dr. sc. Ivana Perkova, nastavnika na Odjeku za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija, počelo je šokantnom ocjenom da nakon tri pol godine od donošenja Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti više ne možemo govoriti u funkcionalnom sustavu znanosti i visokog obrazovanja nego o improvizoriju znanosti i visokog obrazovanja. Sumnje u pretjeranost takve ocjene brzo si se raspršile nakon što je docent Perkov svoju ocjenu potkrijepio nizom skandaloznih činjenica koje paraliziraju sustav i pretvaraju ga u improvizorij. Naveo je aktualni zastoj u radu matičnih odbora koji su zbog administrativnih zavrzlama postali kočnica u sustavu napredovanja znanstvenika. Zatim je dodao činjenicu da je izrada prijedloga kriterija za izbore na radna mjesta kasnila tri godine, a kada je taj prijedlog konačno došao, „onda se na taj prijedlog javilo dvije i pol tisuće ljudi s argumentiranim primjedbama i kritikama“, što doc. Perkov smatra očiglednim dokazom da se „negdje jako pogriješilo“. Na kraju je ukazao na postojeću praksu, koju je ilustrirao s više primjera, da su institucije u nedostatku jasnih uputa prisiljene improvizirati što onda dovodi do neujednačenih praksi, do nesigurnosti, jednom riječju – do improvizorija. „Svi ti problemi“ – zaključuje docent Perkov – „proizlaze iz nejasnih, proturječnih i proceduralno teško ostvarivih odredbi Zakona o visokom obrazovanju.“
Nepovoljne učinke Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti na akademsku stvarnost doc. dr. sc. Luka Perušić sistematizira kao četiri „ozbiljna, dubinska problema“. Prvi problem predstavlja „način na koji je kroz članke i stavke unutar Zakona provedena izolacija od eksperata, odnosno od akademske zajednice od momenta izrade prijedloga zakona, metodologije kako se taj prijedlog opravdavao do same konačne izvedbe“. Time je ozakonjena izolacija ministra i Ministarstva od akademske zajednice, smatra docent Perušić. Drugi je problem destabilizacija najranjivijih skupina u sustavu, a to su asistenti i viši asistenti. Treći je problem je slabljene istraživačkih praksi i kapaciteta na sveučilištu. Na kraju docent Perušić navodi problem uspostavljanje moćne figure ministra bez popratnog mehanizma kontrole: „Ministar ima apsolutnu mogućnost u ovako postavljenom sustavu raditi što god želi i tom smislu smo potpuno u njegovoj milosti ili nemilosti“. O tome Perušić progovara izravno iz prakse: „Svi mi koji pošteno radimo, pogotovo mi koji nosimo raznorazne funkcije znamo da je sustav zapao u kaotičnost, znamo da postoje dubinska kašnjenja u pogledu svih aspekata djelovanja, isto tako znamo da se iz dana u dan donose proizvoljne odluke i da se stalno mora provjeravati s tim nekim, jednim kabinetom u kojem se ministar nalazi“. Utoliko Perušić smatra da je uklanjanje proizvoljne moći ministra nad sustavom znanosti i visokog obrazovanja prioritet svake promjene postojećeg zakonskog okvira.
Prof. dr. sc. Ante Čović osvjestio je situacije u kojoj smo se našli nakon što je Fuchsova kvazireforma sustava znanosti i visokog obrazovanja doživjela debakl na razini elementarne funkcionalnosti. To je prisililo ministra Fuchsa da krene u izmjene i dopuna Zakona tri i pol godine nakon njegova donošenja. Zakon je ostvario ciljeve zbog kojih je donesen, poništio je ustavne i civilizacijske postavke u sustavu znanosti i visokog obrazovanja što je bila nužna pretpostavka za političko podčinjavanje akademske zajednice. Utoliko, smatra prof. Čović, nije realno očekivati otpor koji bi dolazio iz pokorenih institucija sustava kao ni promjenu nosećih postavki Zakona. Upravo zato Akademski sindikat ima zadaću problem što jasnije artikulirati i šire osvijestiti kako bi se na taj način održavala otvorenom šansa da se, u okolnostima promjene konstelacije političke moći, sustav znanosti i visokog obrazovanja vrati u ustavne i civilizacijske okvire. U nastavku izlaganja prof. Čović je kroz usporednu analizu teksta starog i novog zakona egzaktno pokazao način na koji su novom zakonu eliminirane ustavne i civilizacijske vrijednosti autonomije sveučilišta, akademske samouprave i akademskih sloboda.
U poanti izlaganja prof. Čović se osvrnuo na ukidanje znanstveno-nastavnih zvanja, što ocijenio kao „najskandalozniji dio Zakona“. Pritom je dao intrigantan odgovor na pitanje koji su razlozi ili motivi naveli – kako ih je nazvao – „zakonoklepce“ da ukinu znanstveno-nastavna zvanja: „Krucijalni razlog je u tome što je ukidanjem znanstveno-nastavnih zvanja zadan najteži udarac autonomiji sveučilišta. Sveučilišta su izbačena iz igre! Zašto? Zato što je do sada (…) nastavna komponenta izbora u znanstveno-nastavna zvanja bila apsolutno i u potpunosti u rukama sveučilišta, Rektorski zbor je donosio odluku o minimalnim uvjetima, svi izbori su završavali na fakultetima i na sveučilištima, a svi izbori sada završavaju na ministrovu stolu“.
