Blizu, daleko ili onokraj? Migracije s dalekih otoka Oliba i Silbe, naslov je rada izv. prof. etnologije Tomislava Oroza, jednog od 11 autora nedavno predstavljene knjige Hrvatski otoci – uvod u nesologiju (znanstvena disciplina koja se bavi otočnošću, odnosno otocima kao takvima).
U slučaju Silbe i Oliba taj paradoks udaljenosti i istodobne blizine još je izraženiji s obzirom na to da su navedeni otoci bliski kopnu iako su od grada Zadra udaljeni više od tri sata plovidbe s povremenim pristajanjima na susjednim otocima. Paradoks blizine i distance nije jedina anomalija koja obilježava život na Silbi i Olibu
Pitanja pripadnosti, identiteta i nepisanih pravila tko se može smatrati otočaninom, isprepletena su u složenoj mreži povijesnih, društvenih i kulturnih procesa. Nakon ne-koliko godina etnografskog terenskog istraživanja na otocima Olibu i Silbi, u ovom radu pokušat će se razmotriti odnos između raznovrsnih praksi pripadnosti otoku i bivanja otočaninom kroz teorijsku refleksiju proizašlu iz migracijskih i otočnih studija.
Silba se iznova „otkriva” tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća kada postaje utočište nudistima, alternativcima, glazbenicima i hippie sceni. Posljedice takve promijenjene slike otoka održale su se do danas; Silba i dalje privlači umjetnike koji u njezinoj specifičnoj umjetničkoj atmosferi traže svoju inspiraciju. S druge strane, susjedni otok Olib sve do kraja 19. stoljeća svoju je ekonomiju temeljio na poljoprivredi i stočarstvu.
Pošast filoksere i uvođenje vinske klauzule potakli su intenzivno iseljavanje u prekooceanske zemlje što je posljedično redefiniralo iskustvo života na otoku. Iseljavanje preko oceana uspostavlja se kao osobitost otočnog života, pri čemu se migrantsko iskustvo Olibljana očituje na svakom koraku i reflektira u otočnom krajoliku, lokalnom dijalektu prožetom amerikanizmima i samom identitetu Olibljana.
Vanjsko, javno lice Silbe s pomorskom baštinom i kapetanskom tradicijom kao najistaknutijim dijelom otočne povijesti vrlo je često u kazivanjima Silbljana isticano kao reprezentativno i predstavljano kao temelj identiteta otočne zajednice. Ponosno isticanje obiteljske časti i njezino vezivanje za kapetansko zanimanje navodi na preispitivanje onih ekonomskih praksi i zanimanja koje diskursi prešućuju, a koja su iz današnje perspektive označena kao nereprezentativna. Radovi s početka 20. stoljeća u opisima silbljanskih znamenitosti posebno naglašavaju pomorsku prošlost ( Jurić, [1910] 2005). Čak i četveropoljni grb Silbe u svom zadnjem polju prikazuje jedrenjak kao simbol pomorske orijentacije otoka.
Totemski oblik spomenika „Jedra” kipara Šime Vulasa (Srhoj, 2014: 1), sm-ještenog u brodskom pristaništu, ne reflektira toliko ekonomsku realnost današnjice, ali evocira sjećanja na prošlost kapetanskog otoka na kojem je pomorstvo određivalo dinamiku života pretvarajuci Silbu u „maritimno gnijezdo.
Analiza intervjua prove-denih 2018. godine na Silbi pokazuje da otočani u samopercepciji vlastitog urbanog identiteta često isključuju zemljoradništvo smatrajući ga karakterističnim za susjed-ni otok Olib.
Pripisivanje zemljoradničke tradicije Olibu, naznačene u otočnom grbu prikazom vinove loze, vrlo je često koreliralo s poslovičnim međuotočnim animozite-tima unutar kojih se klasne i kulturne percepcije stanovništva na susjednom otoku rangiraju niže u vrijednosnom smislu. S obzirom na to da su tijekom povijesti Olibljani često boravili na Silbi kao nadničari, njihov niži društveni status (u očima Silbljana) nerijetko je u kazivanjima okarakteriziran kao nezavidan i povezan s teškim fizičkim radom
Tijekom intervjua Silbljani su isticali da je prodaja otočne zemlje neotočanima primjer izgubljenog doticaja s otokom kao simboličkim ishodištem silbljanskog identiteta. Pritom je pozitivnom doživljena praksa susjednog otoka Oliba na ko-jem se zemlja ne prodaje neotočanima, što se često pripisivalo društvenoj koheziji Olibljana koji su opstali kao zajednica unatoč znatno dramatičnijim posljedicama emigracije po sam otok (Oroz i Urem, 2015).
Naracije o emigraciji u prekooceanske blizu, daleko ili onkraj? , etnološka je priča autora s malog Oliba.
Dolazak među domaće stanovništvo i osluškivanje razgovora vrlo brzo raskrinkava tobožnju bez-događajnost, ali i naličje naizgled usporenog otočnog ritma koji se kroz turističke naočale pričinjava kao dio otočne idile.
Odlazak s otoka nije bio samo traumatična točka u životima pojedinaca već i kompleksan društveni fenomen koji je imao značajne posljedice za otočnu zajednicu. Statistika pokazuje da se samo u drugoj polovi-ni 20. stoljeća, točnije između 1948. i 2001. godine, broj stanovnika na otoku smanjio s 914 na 147, dakle za 83,9 % (Faričić i Magaš, 2002: 42). Ispod površine statističkih pokazatelja, naracije Olibljana o emigraciji, o razdvojenim obiteljima i višedesetljetnim priželjkivanjima povratka na rodni otok razotkrivaju dramatičnost društvenog iskustva malene otočne zajednice koja je otočni prostor zamijenila užurbanim ulicama New Yorka. Klasne, ekonomske, društvene i kulturne promjene kroz koje su prošli pojedinci dolaskom u novi svijet uvelike su redefinirale živote migranata, ali i osjećaj pripadnosti otoku, poimanje zajednice, tradicije, kulturnog nasljeđa otoka i uopće identiteta Olibljana.
Sadašnjost otoka, određena migracijskom prošlošću i upitnom budućnošću, Olibljani dijagnosticiraju kratkim i britkim odgovorom – otok tone. Referirajući se na dominantnu stariju populaciju, nizak prirodni priraštaj te višedesetljetni demografski pad koji su mjestimično usporili povratnici iz SAD-a, otok za Olibljane nije geografska realnost, već socijalni fenomen i kulturni konstrukt. Otok koji tone, na koji se referiraju Olibljani, i dalje je kontinuirana referenca u koncipiranju otočnog identiteta smještenog između slika prošlosti otoka te migracijskog lajtmotiva suvremenih društvenih prilika.
Autor je zaključio kako “svaki pokušaj ponovnog razmatranja otočnog prostora, njegovih granica i potencijalnih ograničenja mora krenuti od iskustava samih otočana i njihovih poimanja identiteta, lokalnosti i pripadnosti. Pripadnost je pritom kompleksan i ukazuje na prepletenost različitih aspekata koji oblikuju identitet otočana.
Bilo da se radi o translokalnim iskustvima otočana s Oliba, koja u transnacionalnom kontekstu učvršćuju njihove veze s rodnim otokom, bilo da se radi o iskustvima otočana sa Silbe, gdje je maritimna tradicija omogućila kontakte s različitim kulturama, razumijevanje otočnih identiteta mora uzeti u obzir visoke uloge društvenih, kulturnih, ekonomskih i političkih promjena koje nanovo iscrtavaju i redefiniraju što znači biti blizu, daleko ili pripadati onkraj navedenih kategorija, ustvrdio je u svom istraživačkom radu izv. prof. Tomislav Oroz.
