Povodom sutrašnjeg Međunarodnog praznika žena, iz Foruma žena SDP-a poslali su priopćenje podsjećanja na Asja Petričić po kojoj se zove jedna od zadarskih ulica na Mocirama.
Ona je bila 11-godišnja djevojčica, najmlađa Ižanka koja je poginula je sa svojom majkom Rajkom Tinom u bitci na Sutjesci. Bilo je to 12. lipnja 1943.godine na Zelengori, u borbi protiv Nijemaca, pošto su bile prešle Sutjesku.
I u najnovijem ratu među prvima su ubijene djevojčice.
Asjino ime danas nas podsjeća na hrabrost i na cijenu slobode. Antifašistkinje su pobijedile fašizam i izborile pravo glasa. Tim glasom danas poručujemo: dosta je diskriminacije, patrijarhata i odlučivanja o našim tijelima i našim životima. Dosta je nasilja i rata.
Iz Zadra, iako „daleko“ od Minaba, poručujemo da ćemo se boriti za bolji grad – u ime djevojčica koje su ubijene i u ime onih koje tek trebaju odrasti slobodne.
Onima koji djecu vide kao žrtve ili kao buduće ratnike poručujemo: ne bojimo vas se.
Solidarne sa svim djevojčicama, djevojkama i ženama, pružamo otpor besmislu rata. Jer postoji samo jedan svijet i jedna borba, borba za slobodu, ravnopravnost i mir.
Živio 8. mart!
Danijela Vukoša
Predsjednica FŽ GO Zadar
Mi ovome dodajmo lanjsku objavu te ratne sudbine djevojčice Asje Petričić čija se majka početkom 1932.godine udala za svog sumještanina Vladimira Petričića, koji se bavio ribolovom.
Trinaestog rujna 1932.godine rodila se njihova kćer, Asja Petričić. Otac Vladimir nije dočekao njeno rođenje, jer je bio na ribarenju, a mjesec dana nakon Asjinog rođenja stigao je glas da je njegov brod zahvatilo jako nevrijeme, te je Vladimir potonuo zajedno sa brodom. Bio je to težak gubitak i strašan udarac za obitelj.
Početkom 1939.godine Rajka Tina je dobila zaposlenje u općinskoj ambulanti kao bolničarka. Budući da je bila požrtvovna u radu, liječnik dr. Marijan Karlović uputio ju je u Primaljsku školu u Zagreb. Po završetku školovanja radila je u istoj ambulanti kao primalja za Mali i Veli Iž. Za to vrijeme mala Asja se nalazila kod bake Milke i pohađala osnovnu školu, u kojoj postiže odličan uspjeh.
Rajka je bila progresivno orjentirana kao i mnogi Maloižani i u političkom opredjeljenju slijedila svoju braću, naročito starijeg Dragutina koji je redovno pratio naprednu literaturu i časopise, iz kojih je i Rajka upoznala ideje naprednog radničkog pokreta.
Kao što je poznato, većina maloiškog stanovništva još je od ranije bila pod utjecajem KPJ. To su Talijani osjetili nedugo po okupaciji otoka Iža 1941.godine, kad su poduzeli akcije protiv komunista i drugih „sumnjivih“ Maloižana. Među onima koji su pravovremeno izbjegli hapšenje, otišli u ilegalnost i u partizane, bio je i Rajkin brat Marijan, te djeveri Julio i Drago Petričić i još nekoliko drugova. Zbog toga su Talijani njihove roditelje i ostale članove obitelji podvrgli pritiscima i represijama i među prvima ih zatvorili u koncentracijski logor na otoku Molatu.
Kada se 26.srpnja 1942. godine u Malom Ižu čitavo stanovništvo diglo na oružani ustanak protiv talijanskog fašističkog okupatora, u partizane odlazi preko 250 Maloižana, među kojima i Rajka Tina s malom Asjom i bratom Stanislavom. I tako su pošli na daleki put od Malog Iža, Dugog otoka, Kornata, te preko vodičkog terena i Bukvice, da bi nakon nekoliko dana pješačenja, negdje polovinom rujna 1942.godine s Maloiškim bataljonom, stigle u Sjevernodalmatinski partizanski odred kod Srba u južnoj Lici
