Akademik Nikola Bašić, projektant je najveće marine na Jadranu koju je na području Sukošana i Bibinja 80-tih godina gradio je zadarski SAS 80-tih godina u doba Stanislava Antića. Vizionar Antić kupio je i prvu charter flotu, a za razliku od današnjih čarter firmi, za JK Uskok kupio je desetak Elanovih jedrilica da bi zadarska dica mogla učiti tu vještinu.
Zanimljivo je kako arhitekt Bašić nakon 40-ak godina govori o tom svom nedovršenom djelu u razgovoru za magazin More i podsjeća na njezin prvi naziv Zlatna luka. Novi vlasnici – CVC Capital Partners fond planira širenje njezinog nautičkog kapaciteta nakon što su unutar područja Marine Dalmacija koja je dio lanca D-marin, dali prostor za izgradnju prehrambene trgovine.

– Zlatna luka, što je izvorni toponim uvale, ili Dalmacija kako se ta marina danas zove, nastala je u zadarskom konurbanom prostoru koji je već bio načet gradnjom. Staviti marinu na periurbani rub smatrao sam poželjnom ekstenzijom grada tematiziranom kroz nautiku, dakle, kao urbani nautički ambijent. Nastala je koncem osamdesetih, kada smo osjećali da dolazi vrijeme u kojem u hrvatskim marinama neće biti na stalnom vezu samo strane jahte, već ćemo ih, poput Francuza, u pretežitom postotku napuniti našom, domaćom flotom. Vjerovao sam da bi Zlatna luka mogla postati nautička ekspozitura naše metropole. Privlačila me ideja da Zagrepčani, na vratima najbližeg dalmatinskog arhipelaga imaju svoju nautičku bazu. I u doba prije izgradnje autoputa to je imalo smisla, a kamoli danas. Bio je to prvi i najveći nautički centar s elementima onoga što se sada promiče kao najnoviji trend, a to je nautički klaster.
Zamišljen je kao velika nautička luka, ali i prostor urbane dokolice u nautičkom ambijentu, bogat sadržajima selektivne trgovine, gastronomije i najrazličitijih vrsta usluga, uključujući i smještaj u stambenoj ili hotelskoj tipologiji. Do trenutka kad su D-marinu preuzeli Turci i dali joj novo ime, ništa od te lučke suprastrukture nije bilo izgrađeno. Poput mnogih hrvatskih marina i Zlatna luka ostala je samo pusto parkiralište ili dormitorij za jahte. Tek su Turci realizirali nešto od lučke i ugostiteljske nadgradnje, ali to nije ni desetina od onoga što je izvorno planirano.

Autor intervjua Braslav Karlić podsjetio je Bašića i na činjenicu kako se Zlatna luka kritizirala kao mega -projekt u doba gradnje?
To je istina, ali nitko od tih kritičara ne zna koliko je ta koncentracija nautičkog kapaciteta spriječila devastacija koje bi proizašle izgradnjom teške nautičke infrastrukture u otočkom arealu. Marina Zlatna luka koncipirana je kao emitivna nautička luka za onaj nautički interes koji je usmjeren prema srednjedalmatinskom arhipelaškom arealu. Kako sam već spomenuo, ona je bila zamišljena kao nautički klaster, s rasponom usluga od ugostiteljstva pa sve do servisiranja i finalne faze u proizvodnji brodova. Za projekt takvog cjelokupnog komplementarnog nautičkog klastera, legendarni poduzetnik i direktor zadarskog SAS-a, nedavno preminuli Stanislav Antić, sklopio je s RH koncesijski ugovor kakav je kasnije, u neizmijenjenom obliku, prenijet na nove vlasnike-koncesionare. Nakon niza vlasničkih transformacija došli su Turci s kojima sam nastavio razvijati projekt, ali i oni su htjeli graditi samo ono što im je nužno.

Na pomorskom dobru nisu željeli graditi ništa što im nije neophodno jer nisu željeli “stavljati katran na tuđi brod”. Ma nemoj! A što kaže koncesijski ugovor? Zar te on ne obvezuje na ostvarenje punog projektnog i ugovornog programa?
Sada čujem da novi vlasnik, neki anonimni strani fond, želi proširiti marinu.
Zamislite, žele povećati privezišni kapacitet za novih 400-500 vezova iznad kapaciteta iz koncesije, a ništa od lučke nadgradnje po izvornom koncesijskom ugovoru. Pitali su me iz zadarskog Županijskog zavoda za prostorno uređenje što ja o tome mislim. Rekao sam im neka najprije dokažu okolišnu održivost za toliko povećanje kapaciteta, i da ih pitaju zašto ne pale pumpu. O tome da je po Zakonu potrebno izraditi novi UPU i izmijeniti uvjete iz ugovora o koncesiji, koji podrazumijevaju raspis natječaja za novi koncesijski ugovor, nitko ne govori ništa.

Bože sačuvaj da bi netko upitao je li ovdje riječ i o povredi autorskog djela u području arhitekture i urbanizma, po kojem je marina izgrađena kao integralno arhitektonsko ostvarenje s automatskom zaštitom autorstva i intelektualnog vlasništva. Koga je u Hrvatistanu briga za to. Čas smo u Europi, čas nismo.

Arhitekt Bašić je podsjetio kako je s profesorom Vladimirom Andročecom i drugim ekspertima iz multidisciplinarnog okruženja, projektirao sustav prinudne cirkulacije mora.
– Ispitivali smo ga na golemom fizičkom modelu marine u bazenu Brodarskog instituta u Zagrebu. Temeljem tih istraživanja ispostavilo se da se more u sustavu recirkulacije zahvaća u Pašmanskom kanalu, cjevovodom dovodi do ogromnih pumpi − jedna je u pričuvi a druga radi − koje se pale po određenom programu, koje za otprilike 48 sati izmijene vodenu masu u lučkom akvatoriju. Ta instalacija i dan-danas funkcionira, ali nikad ne radi jer pumpa troši struju (?!) Pa se, a pitam i nadležne, gdje je monitoring kojim se kontrolira koncesijski ugovor, gdje je monitoring koji kontrolira provedbu Studije utjecaja na okoliš?, s pravom se pita arhitekt koji je svojim djelom bio pionir nautike koja je i začeta na zadarskom priobalju.














