„Žena je majka svim tim učenicima i davala je 100 % sebe u tu školu i za tu djecu. Zaslužila da se i o njoj nešto lijepo napiše”, riječi su kojima nam se obratila čitateljica u želji da napišemo članak o Snježani Grginović-Rogoznici (65), pedagoginji Strukovne škole Vice Vlatkovića koja u kolovozu odlazi u mirovinu, nakon 38 godina provedenih u toj školi.
Riječi čitateljice potvrdio nam je ravnatelj škole Tihomir Tomčić.
„Bit će nam jako teško naći zamjenu za Snježanu koja je bila ne druga, već prva majka velikom broju djece. Toliko ljubavi i sebe im je dala da se takvu osobu teško može ponovno pronaći”, rekao nam je Tomčić koji skromnoj pedagoginji nije htio najaviti dolazak novinara kako im ne bi pobjegla. Jedva su je nagovorili i na intervju koji je za njihov školski list „Stručak” dala talentiranom učeniku Vinku Bulumu.
Iznenađenje i riječi ravnatelja ganule su pedagoginju do suza.
– Nedavno su mi priredili i prekrasan oproštaj u zbornici, dočekali su me s tortom i harmonikom. Nisam znala da me ljudi toliko cijene. Bez krasnih kolega i njihove podrške, ne bih mogla raditi ovaj posao, rekla nam je pod dojmom pedagoginja Strukovne škole Vice Vlatkovića.
Ova Sukošanka u toj je školi provela gotovo cijeli svoj život, prvo kao jedna od tri učenice u razredu strojarskih tehničara, da bi nakon završenog Filozofskog fakulteta dobila posao u tadašnjem Tehničkom školskom centru iz kojeg su kasnije uz Strukovnu nastale još četiri škole.
– S dvije tisuće učenika bila je to najveća škola u Hrvatskoj i kao mladoj pedagoginji nije mi bilo lako doći u tako veliku školu. Uzor mi je, kao i svim pedagozima u Zadarskoj županiji, bio pokojni pedagog Pomorske škole Maks Jonjić. Od njega sam naučila da je u ovom poslu najvažnije biti čovjek i brinuti o svojim učenicima. Do danas u niti jednom trenutku nisam požalila zbog odluke da budem pedagoginja. Ovo je posao koji jako volim.
S radom pedagoga direktno ili indirektno povezano je sve što se svakodnevno događa u školi. Ako bismo kruto knjiški definirali područje rada pedagoga, onda je to planiranje i programiranje vlastitog rada, rada nastavnika, planiranje godišnjeg rada škole, rad s učenicima, nastavnicima i roditeljima.
– Puno je tu posla, ali uvijek ima i drugih oblika rada koje je teško opisati. Čini mi se da dobar pedagog mora biti „Katica za sve”, dodaje Snježana Grginović-Rogoznica.
U poslu pedagoga za nju je najbitniji razgovor.
– Kad sam počela raditi, bila su to drugačija vremena u kojima nije bilo mobitela. Djeca su bila manje u stresu. Tehnologija je donijela drugačiji način druženja, a za mene su ona ranija bila bolja. Kad uđem u razred, djeci odmah kažem da sklone mobitele i gledaju me u oči. Učenike pamtim po očima, u njima se može vidjeti puno toga, ističe Snježana Grginović-Rogoznica dodajući kako joj je svaki radni dan bio izazov jer niti jedan nije bio isti.
Najteže joj je bilo za vrijeme Domovinskog rata.
– Svaki dan sam dolazila na posao pod granatama, spavala sam po skloništima. Nikada neću zaboraviti kada sam na putu do radnog mjesta prolazila preko barikada, to su bile jako dugačke kolone, ja bih bila zadnja u redu i samo bih začula: „Pedagoginjo, prolazi!”. To su bili naši bivši, ali i tadašnji učenici koji su otišli u Zbor narodne garde. Tri granate su direktno pale na školsku zgradu, ali sve je to posve nebitno i beznačajno u odnosu na vijesti o našim tadašnjim, ali i bivšim učenicima koje su dolazile s prve crte obrane našega grada. Mislim da je najviše naših učenika stradalo u Domovinskom ratu. Ostavilo je to traga na svima nama. Teška su to vremena bila, najteža u mom radnom vijeku, ali jako sam ponosna i zahvalna tim mladim momcima koji su stvarali Hrvatsku, ističe Grginović-Rogoznica.
Emotivnu i poslovnu stranu nikada nije uspjela razdvojiti.
– Posao sam uvijek nosila doma. Ima doista teških slučajeva, od socijalnih do djece koja su u potpunosti prepuštena sama sebi. Tu mi uskačemo. Do svakog se učenika može doprijeti i ja sam to, moram priznati, uspjela. Ne može se to postići u jedan dan, već je potrebno puno razgovora i ljubavi da biste doprijeli do mlade duše. Djeca osjete ako je netko hladan. Najlakše je lošeg učenika izbaciti iz škole, ali što se postiže time? Uspjeh je spasiti svakog mladog čovjeka. Bila je jedna situacija zbog koje danima nisam mogla danima spavati – dvojila sam hoću li podnijeti prijavu Centru za socijalnu skrb, ali na kraju nisam i danas mi je drago zbog toga. Nisam pogriješila, kasnije se pokazalo da sam dobro postupila kad sam vidjela u kakvog je čovjeka izrastao.
Jedan od njezinih bivših učenika danas je uspješni košarkaški trener, no njegovo ime, kao i problemi o kojima priča s učenicima, ostaju u njezinoj kancelariji.
„U vrijeme kada smo se preselili iz stare škole u novu školsku zgradu u kojoj smo i danas, jedan moj učenik, vrhunski sportaš, jako je puno izostajao s nastave. Morala sam mu ocu poslati telegram da dođe u školu na razgovor zbog toga. Prije nekoliko godina srela sam tog učenika u autobusu za Zagreb. Prisjetili smo se te situacije, a on mi je otkrio: „Pedagogice, tata me sija u auto da idemo na razgovor
da se i o njoj nešto lijepo napiše”, riječi su kojima nam se obratila čitateljica u želji da napišemo članak o Snježani Grginović-Rogoznici (65), pedagoginji Strukovne škole Vice Vlatkovića koja u kolovozu odlazi u mirovinu, nakon 38 godina provedenih u toj školi.
Riječi čitateljice potvrdio nam je ravnatelj škole Tihomir Tomčić.
„Bit će nam jako teško naći zamjenu za Snježanu koja je bila ne druga, već prva majka velikom broju djece. Toliko ljubavi i sebe im je dala da se takvu osobu teško može ponovno pronaći”, rekao nam je Tomčić koji skromnoj pedagoginji nije htio najaviti dolazak novinara kako im ne bi pobjegla. Jedva su je nagovorili i na intervju koji je za njihov školski list „Stručak” dala talentiranom učeniku Vinku Bulumu.
Iznenađenje i riječi ravnatelja ganule su pedagoginju do suza.
– Nedavno su mi priredili i prekrasan oproštaj u zbornici, dočekali su me s tortom i harmonikom. Nisam znala da me ljudi toliko cijene. Bez krasnih kolega i njihove podrške, ne bih mogla raditi ovaj posao, rekla nam je pod dojmom pedagoginja Strukovne škole Vice Vlatkovića.
Ova Sukošanka u toj je školi provela gotovo cijeli svoj život, prvo kao jedna od tri učenice u razredu strojarskih tehničara, da bi nakon završenog Filozofskog fakulteta dobila posao u tadašnjem Tehničkom školskom centru iz kojeg su kasnije uz Strukovnu nastale još četiri škole.
– S dvije tisuće učenika bila je to najveća škola u Hrvatskoj i kao mladoj pedagoginji nije mi bilo lako doći u tako veliku školu. Uzor mi je, kao i svim pedagozima u Zadarskoj županiji, bio pokojni pedagog Pomorske škole Maks Jonjić. Od njega sam naučila da je u ovom poslu najvažnije biti čovjek i brinuti o svojim učenicima. Do danas u niti jednom trenutku nisam požalila zbog odluke da budem pedagoginja. Ovo je posao koji jako volim.
S radom pedagoga direktno ili indirektno povezano je sve što se svakodnevno događa u školi. Ako bismo kruto knjiški definirali područje rada pedagoga, onda je to planiranje i programiranje vlastitog rada, rada nastavnika, planiranje godišnjeg rada škole, rad s učenicima, nastavnicima i roditeljima.
– Puno je tu posla, ali uvijek ima i drugih oblika rada koje je teško opisati. Čini mi se da dobar pedagog mora biti „Katica za sve”, dodaje Snježana Grginović-Rogoznica.
U poslu pedagoga za nju je najbitniji razgovor.
– Kad sam počela raditi, bila su to drugačija vremena u kojima nije bilo mobitela. Djeca su bila manje u stresu. Tehnologija je donijela drugačiji način druženja, a za mene su ona ranija bila bolja. Kad uđem u razred, djeci odmah kažem da sklone mobitele i gledaju me u oči. Učenike pamtim po očima, u njima se može vidjeti puno toga, ističe Snježana Grginović-Rogoznica dodajući kako joj je svaki radni dan bio izazov jer niti jedan nije bio isti.
Najteže joj je bilo za vrijeme Domovinskog rata.
– Svaki dan sam dolazila na posao pod granatama, spavala sam po skloništima. Nikada neću zaboraviti kada sam na putu do radnog mjesta prolazila preko barikada, to su bile jako dugačke kolone, ja bih bila zadnja u redu i samo bih začula: „Pedagoginjo, prolazi!”. To su bili naši bivši, ali i tadašnji učenici koji su otišli u Zbor narodne garde. Tri granate su direktno pale na školsku zgradu, ali sve je to posve nebitno i beznačajno u odnosu na vijesti o našim tadašnjim, ali i bivšim učenicima koje su dolazile s prve crte obrane našega grada. Mislim da je najviše naših učenika stradalo u Domovinskom ratu. Ostavilo je to traga na svima nama. Teška su to vremena bila, najteža u mom radnom vijeku, ali jako sam ponosna i zahvalna tim mladim momcima koji su stvarali Hrvatsku, ističe Grginović-Rogoznica.
Emotivnu i poslovnu stranu nikada nije uspjela razdvojiti.
– Posao sam uvijek nosila doma. Ima doista teških slučajeva, od socijalnih do djece koja su u potpunosti prepuštena sama sebi. Tu mi uskačemo. Do svakog se učenika može doprijeti i ja sam to, moram priznati, uspjela. Ne može se to postići u jedan dan, već je potrebno puno razgovora i ljubavi da biste doprijeli do mlade duše. Djeca osjete ako je netko hladan. Najlakše je lošeg učenika izbaciti iz škole, ali što se postiže time? Uspjeh je spasiti svakog mladog čovjeka. Bila je jedna situacija zbog koje danima nisam mogla danima spavati – dvojila sam hoću li podnijeti prijavu Centru za socijalnu skrb, ali na kraju nisam i danas mi je drago zbog toga. Nisam pogriješila, kasnije se pokazalo da sam dobro postupila kad sam vidjela u kakvog je čovjeka izrastao.
Jedan od njezinih bivših učenika danas je uspješni košarkaški trener, no njegovo ime, kao i problemi o kojima priča s učenicima, ostaju u njezinoj kancelariji.
„U vrijeme kada smo se preselili iz stare škole u novu školsku zgradu u kojoj smo i danas, jedan moj učenik, vrhunski sportaš, jako je puno izostajao s nastave. Morala sam mu ocu poslati telegram da dođe u školu na razgovor zbog toga. Prije nekoliko godina srela sam tog učenika u autobusu za Zagreb. Prisjetili smo se te situacije, a on mi je otkrio: „Pedagogice, tata me sija u auto da idemo na razgovor u školu, a ja nisam ni zna di mi je škola!”. Umrla sam od smijeha kad sam to čula.”
U mirovini Snježana Grginović-Rogoznica neće mirovati.
– Imam veliki vrt, četiri mačke, psa, kornjače, sa suprugom ću se baviti maslinama, ići u ribolov, putovati k mojoj djeci koja ne žive u Zadru. Meni je moja obitelj na prvom mjestu, bez njihove podrške ne bih mogla raditi ovaj posao, a u mirovini ću napokon ću imati više vremena za njih. Oni to zaslužuju.
No prije odlaska u mirovinu postoji jedna stvar s kojom se nije htjela previše hvaliti. No zato je tu ravnatelj Tomčić:
– Nema broja plaća koje je Snježana podijelila djeci. Svi financijski pomažemo koliko možemo, ali ona je toliko davala da je to čudnovato.
– Prestani, ispast će da sam Majka Tereza!, s osmijehom ga prekida Snježana.
– Za ovu djecu jesi!, zaključio je ravnatelj škole koju su timskim radom pretvorili u jednu od najsuvremenijih u cijeloj državi.
