Zadranka (podaci poznati redakciji) nam je jutros poslala svoje iskustvo potaknuta medijskim natpisima u crnoj kronici o propustima držanih institucija u zaštiti slabijih od nasilnika koji bahato i slobodno hodaju našim susjedstvima i vlastitim domovima, napisala je u objavi koju prenosimo u cijelosti.
To vlastito iskustvom stečeno u nedavnom sudjelovanju u prekršajnom postupku, odlučila je podijeliti “javnom sudu” kao što je napisano proslijedila i Ministartsvu pravosuđa.
– Zašto? Jer je dosta bilo gledanju kroz prste neprihvatljivo društveno ponašanje, a bez angažiranih pojedinaca, lako je društvu kao kolektivu okrenuti glavu i slegnuti ramenima.
Naime, prije dvije godine sam bila najprije verbalno napadnuta a po tom dobila prijetnje fizičkim napadom koji se mojom prisebnošću zaustavio na samom pokušaju. Radi jasnijeg predočenja opisat ću spomenutu situaciju. Na parkiralištu jednog trgovinskog centra, htjela sam se parkirati na mjesto označeno za invalide. U mom pokušaju, put mi je presjekao vozač i smjestio se poprečno ne na jedno nego dva parkirna mjesta za invalide. Sa mnom je u autu sjedio moj sin, mladić s invaliditetom. Kad sam tog bahatog vozača upitala misli li da je to primjereno, odvratio mi je psovkama i uvredama. Naravno da sam ja odgovorila što je spomenutog nasilnika isprovociralo da mi se kroz prozor mojeg automobila unese i zamahne prijeteći.
Ja sam dovoljno uzrujana ali prisebna pritisla po gasu i upitala ga misli li me tući i zaprijetila policijom. Nakon toga je on auto pomaknuo na jedno i pol parkirno mjesto i vrijeđajući me ušao u trgovinu. Ja sam pozvala policiju koja je došla nakon što je on već obavio kupovinu , no dok je izlazio smijao mi se u lice govoreći: “Luđakinjo, čekaj čekaj” – dok je grimasama pokazivao vrlo vidljivo ruganje, ubacujući u rečenice prostote.
Po mojoj prijavi to neprihvatljivo ponašanje su nadležna tijela okarakterizirala kao povredu članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a koji propisuje da će se onaj tko na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir, kazniti za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana, napisala je naša sugrađanka koja nam je putem telefona dodala kako je ta invalidna osoba doživjela traumu zbog koje ima noćne more te izbjegava odlazak u kupovinu, piše čitateljica.
Ona dalje nastavlja sa svojim spoznajama o pravosuđu:
– Kakve marke možda ste se kao i ja zapitali? Unatoč činjenici da sitno brojimo do uvođenja eura, određeni hrvatski zakoni jo se nisu se navikli niti na svima nam ljubljenu kunu. Kako je isto moguće -opravdano se pitate kao i ja? Naime, Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira na snazi je već gotovo 45 godina (od 25. listopada 1977. godine). Od tada je bio više puta mijenjan i to zadnji put prije nemalih 28 godina odnosno 1994. godine. Od tada naš zakonodavac očigledno smatra da je „red i mir” u Republici Hrvatskoj više nego uredu, pa kao pravi školski kampanjac jedan od zakona koji izravno utječe na osjećaj osobne sigurnosti građana i društva ostavlja za „malo kasnije”.
Iako stručnu analizu same kvalitete i učinkovitosti zakona ostavljam kaznenopravnim stručnjacima, meni kao običnoj građanki jasno je da jedna od svrha kažnjavanja u protupravnim djelima s elementima nasilničkog ponašanja očigledno trenutnim okvirom i djelovanjem institucija unutar istog nije ispunjena. Ostvariti djelotvorno jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, kao i utjecati na generalnu populaciju da ne čine protupravna djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih i prekršajnih djela neće biti moguće ostvariti dok svi zajedno ne prestanemo slijegati ramenima na nasilnička ponašanja u našem okruženju.
Često se žrtvama protupravnih djela s obilježjima nasilja u javnosti zamjera da isto nisu prijavili, pa evo napominjem da sam ja svoju građansku dužnost kao svjedok protupravnog ponašanja i žrtva kaznenog djela obavila, protupravno djelo prijavila policiji odmah po počinjenju istog te po pozivu o istom svjedočila pred sudom. Nakon dvije godine, no ipak.
Ujedno valja napomenuti da mi je sud u skladu s dosta aktualnijim procesnim zakonom, u slučaju nepojavljivanja na sudu, zaprijetio kaznom do 50.000 kuna, a što je drastično više nego što kazna koja se može očekivati odnosno koja je propisana za gore navedenog počinitelja. Kada sam svoju dužnost svjedoka odradila, sudbinu društvene redistribucije prepustila sam nadležnim institucijama u ruke. Uz navedeno valja također ponoviti da je do glavne rasprave za ovaj prekršaj prošlo skoro dvije godine, slijedom čega sam se zatekla u situaciji da odlazim na sud, a da sam skoro i zaboravila radi čega. Optuženi se nije pojavio.
Prosječni vozač u Republici Hrvatskoj zna da će za počinjenje prekršaja nepropisnog parkiranja u ekspresnom roku dobiti kaznu, a koja će u slučaju neplaćanja biti od strane države i prisilno naplaćena. S druge strane, čak dvije godine treba proći da društvo počne s kažnjavanjem nasilničkog divljanja po javnom parkiralištu.
Kada se sve navedeno uzme u obzir, nije ni čudo da je prosječnog Hrvata više strah dobiti kaznu za parking, nego da će mu nešto biti ako divlja pred slabijima i invalidima u javnosti, majkama s djecom, navodnoj hrvatskoj svetinji, ako se unosi u facu, a zatim u mnogim slučajevima doma pretuče ženu, a dalje da i ne spominjemo. Počinitelju iz ovog slučaja, problem nije bio niti nepropisno parkirati niti nakon toga divljati a kako sam opisala, nije mu problem bio ni fizički nasrnuti na nepoznatu ženu, koja je slučajno bila s invalidom suputnikom.
Ostavljajući kaznenopravnim stručnjacima u analizu samu visinu kazne svakog djela s elementima nasilja, meni kao građanki koja je odradila svoj dio posla, sada jedino što preostaje je potaknuti društvo da i u svoja četiri zida i u javnosti strože osuđuje sve nasilnike koji im se nađu na putu. Prvenstveno potaknuti žrtve i svjedoke da neprihvatljiva ponašanja odlučno prijave, društvo da ih u tome podrži i pruži im podršku, te konačno institucije, posebice naše pravosudne organe, a u kojima u većini odlučuju i sjede žene, da budu odlučniji u iskorištavanju svojih ovlasti koje im je povjerio zakon.
Jer ako od običnih građana očekujemo da budu hrabri i angažirani i da protupravna ponašanja prijave te po potrebi o istima i svjedoče, onda se i od pravosudnih tijela razumno očekuje da s predanošću čine ono što smo im kao društvo povjerili, a to je da figurativno lupe šakom od stol te da napišu i dobro obrazlože strogu, ali pravednu i ponajviše zakonitu presudu koja će doprinijeti ne samo specijalnoj nego i generalnoj prevenciji nepoželjnih oblika ponašanja, posebice onih s elementima nasilja.
Brojevi o kaznenim djelima s elementima nasilja i takvih prekršaja upućuju nas da je riječ o problemu koji ne zahtjeva samo multidisciplinaran pristup jer postaje očigledno da ga neće riješiti samo jedna institucija, bio to centar za socijalnu skrb, policija, sud, škola ili sabor, već da na prevenciji i osvještavanju trebamo raditi svi. Nitko nam neće počistiti vlastito dvorište osim nas samih. Jedino ćemo većim angažmanom pojedinaca i društva na lokalnoj razini, koji su angažirani i odlučni u vlastitom susjedstvu i gradu, potaknuti da naši susjedi i sugrađani koji sjede u „institucijama” odrade svoj dio posla, a na kraju možda i tromog zakonodavca kampanjca, da barem ažurira zakon dok stanje „reda i mira” u državi ne bude okarakterizirano kao alarmantno (ako već nije) ili dok ista obveza ne bude nametnute izvana.
