Općinski sud u Zadru donio je presudu kojom je odbio sve žalbe bivših vlasnika zemljišta na Višnjiku na kojem je Jadran Invest izgradio stambeno-poslovni kompleks, piše Zadarski list.
U obrazloženju presude, koja je ovih dana postala pravomoćna, stoji da su žalbe neosnovane jer je iz dokumentacije i izjava svjedoka jasno da je Grad Zadar proveo sve zakonite postupke koji su prethodili stjecanju vlasništva nad spornim zemljištem. Grad Zadar je i dokazao da su svi bivši vlasnici dobili novčanu naknadu za deposedirano zemljište.
Ovaj je spor počeo 2010. godine kada su bivši vlasnici zemljišta pokrenuli proceduru za ponavljanje postupka utvrđivanja vlasništva. Tvrdili su da su prevareni i optuživali zadarskog gradonačelnika Božidara Kalmetu da ih je, u sudskom postupku 2002. proglasio mrtvima kako bi im oteo zemlju. Nakon njihovog istupanja u medijima, i zadarska policija otvorila je istragu o “slučaju otete zemlje na Višnjiku”, no nije našla elemente za podnošenje kaznene prijave DORH-u.
Tuženici su u prijedlozima za ponavljanje postupka navodili da njima, odnosno njihovim prednicima, nije bilo onemogućeno sudjelovanje u predmetnom parničnom postupku, te nije jasno kako su u tom postupku oni, odnosno njihovi prednici tretirani kao osobe odsutna i nepoznata boravišta, kad su isti u navedeno vrijeme bili živi, te da se tužitelj imalo potrudio, primjerice potražio na MUP-u u evidenciji o prebivalištu i boravištu, iste bi i našao.
“Posve je evidentno da se išlo linijom manjeg otpora radi što lakšeg ishođenja povoljne presude za tužitelja, te se istima postavio privremeni skrbnik, koji se uopće nije potrudio niti dati odgovor na tužbu, niti se odazvao na uredno zaprimljeni poziv za ročište, tj. nije se uopće na bilo koji način uključio u postupak”, naveli su sljednici nekadašnjih vlasnika zemljišta u svom zahtjevu za ponavljanje postupka.
Sudski epilog je također potpuno drugačiji od onoga što su tvrdili bivši vlasnici spornoga zemljišta, jer se pokazalo da to zemljište zapravo nikada nije bilo “sporno”.
Još 1986. godine bivša Skupština Općine Zadar, na temelju tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, u predmetu deposedacije, dodijelila je građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu Tehničkom školskom centru za odgoj i usmjereno obrazovanje radi izgradnje nove školske zgrade. Istovremeno je donijela rješenje kojim je tadašnjim vlasnicima ili korisnicima zemljišta naloženo da u roku od 15 dana predaju nekretnine u posjed, a novčanu naknadu za deposedirano zemljište isplatila im je bivša Općina Zadar iz sredstava samodoprinosa.
Kako predmetno rješenje tada nije provedeno u zemljišnim knjigama, Grad Zadar je kao pravni slijednik Općine Zadar morao pokrenuti sudski postupak za uknjižbu prava vlasništva i 2002. godine, temeljem pravomoćne presude, stekao je pravo vlasništva nad spornim zemljištem i uknjižio se kao vlasnik. 2005. godine ga je prodao Jadran Investu za gradnju stambeno-poslovnog objekta.
No, bivši vlasnici su opet pokrenuli postupak na sudu tvrdeći da nikad nisu bili isplaćeni, da su namjerno proglašeni mrtvima i da im je zemlja oteta. Tuženici su se uglavnom držali iskaza kako njima nije poznato da je njihovim precima ili njima isplaćena naknada za zemljište. Tako je jedan od njih, Zlatko Jurinić, rekao da mu je poznato da je njegov otac potpisao sporazum u kojem je navedena isključiva namjena izgradnje TŠC- a, međutim došlo je do promjene lokacije na kojoj je trebao biti izgrađen TŠC, te njegov otac, a niti on, nikada nisu isplaćeni za sporne nekretnine, a tu naknadu nisu nikada ni tražili. U odnosu na nekretnine gdje je upisan kao vlasnik, a na kojom nekretninama je i izgrađen TŠC, isplaćen je. Kada je njegov otac potpisivao sporazum koji se odnosi na nekretnine gdje je stvarno izgrađen TŠC onda mu je kazano da se prvi sporazum koji se odnosi na sporne nekretnine poništava, iz razloga što se na tim nekretninama ne gradi.
U presudi sutkinje Katarine Dragičević navodi se kako je temeljem rješenja Skupštine Općine Zadar od 1986. bivšim vlasnicima, odnosno korisnicima, određeno da u roku od 15 dana od dana donošenja toga rješenja Tehničkom školskom centru za odgoj i usmjereno obrazovanje Zadar predaju u posjed sporne nekretnine. U postupku je izvršen očevid na licu mjesta kojom prilikom su saslušani bivši vlasnici, odnosno korisnici predmetnog zemljišta, koji se nisu protivili deposedaciji predmetnog zemljišta, te im se isplatila pripadajuća naknada. Odbor za samodoprinos Općine Zadar izvršio je prijenos sredstava kako bi isti mogao isplatiti naknadu bivšim vlasnicima odnosno korisnicima predmetnog zemljišta.
Iz iskaza svjedoka Mile Ivina, voditelja postupka deposedacije u korist TŠC, proizlazi da u zemljišnim knjigama stanje nije bilo sređeno, tako da su plaćali naknadu bez obzira je li osoba bila upisana u zemljišne knjige ili nije, te nisu imali bilo kakvih pritužbi. Naknada se plaćala pojedinačno u skladu sa zajedničkom nagodbom, a ne prema procjeni zemljišta, budući da je takav način plaćanja prihvaćen nakon 1990. godine.
