Kako spojiti svijet vizionara, pjesnika i zanesenjaka koji snuje o potpuno drugačijem svijetu i običnog puka koji razmišlja samo o niskim strastima, pitanje je koje nameće priča o Kristoforu Kolumbu poznatom moreplovcu i njegovim članovima posade. Kako je lik Kolumba vidio Krleža prije skoro stotinu godina uprizorila je muška glumačka postava Zagrebačkog kazališta mladih pod redateljskom palicom Renea Medevešeka.
Upravo je kroz Kolumbov lik dočarana svijest mnogih pojedinaca koji snuju o boljem i pravednijem svijetu kao i strast da taj svijet pronađu. Priča je stoga suvremena i živa danas jednako kao i u doba Krleže, a u nju su nas uvjerljivo uveli Krešimir Mikić, Sreten Mokrović, Zoran Čubrilo, Maro Martinović, Pjer Meničanin, Damir Šaban, Filip Nola, Kristijan Ugrina, Frano Mašković, Petar Leventić, Jasmin Telalović i Danijel Ljuboja.
Dok admiral Novog svijeta „opijen zvijezdama” snuje o nečem nepoznatom, neviđenom, vođen fantastičnom predanošću ideji u koju je vjerovao, njegova posada opijena je jedino materijalnim vrijednostima koje će pronaći na novom kopnu, točnije, blagu koje će ponijeti natrag kući. Uz brojne nedaće koje doživljava na putovanju i olujno more, Kolumbo ostaje smiren, tih i fokusiran na svoj cilj, za njega nema povratka natrag. Neustrašiv je u svom naumu, dok njegova posada luduje, upada u krize beznađa i buntnovno reagira, te silovito želi natrag kući, natrag u sivu i surovu stvarnost od koje je prvotno pobjegla. Na površinu izbijaju njihovi pravi ciljevi, očekivanja i uopće nesigurnost u cijelo putovanje na koje su se svojevoljno uputili. Pokušavaju svu krivicu svaliti na leđa admirala, optužujući ga da ih je zaveo, opio, namamio, te mu otvoreno prijete linčem.
Kroz bunt robova i brodske posade čuje se glas naroda koji se s vremena na vrijeme probudi u svakom društvu koje se osjeti potlačenim. Čuje se i glas svjetine koja je u stanju razapeti pojedinca kojeg ne razumije, koji je drugačiji od drugih. Kroz lažna obećanja koje admiralovi ljudi daju pobunjenoj masi, kako bi ih smirili i ponovo ujedinili u zajedničkom cilju pronalaska boljeg života, jasna je i lakoća kojom pojedinci “na vlasti” obmanjuju pobunjenike obećajući im sitne zadovoljštine. Sve te, toliko puta ponovljene i svima poznate priče, kroz Kolumbovo putovanje i dogodovštine na brodu, surovo nam serviraju još jednu tužnu, surovu sliku izopćenja i konačne likvidacije osobenjaka zbog općenitog neshvaćanja njegovih ciljeva, makar oni bili potpuno pozitivni i okrenuti dobrobiti za sve sudionike priče.
Za kraj ostaje vječno pitanje, koje postavlja redatelj predstave Kristofor Kolumbo, Rene Medvešek: kako oprostiti onima koji ga nisu mogli razumjeti?
