Jučer 30. kolovoza u Zagrebu je u 85-toj godini života preminuo prof. dr. Aleksandar Stipčević.
Svojim radovima na području arheologije, albanologije, ilirologije i bibliografije, te povijesti i sociologije knjige dostigao je međunarodni znanstveni ugled.
Rodio se u Arbanasima 10. listopada 1930. U Zadru je završio osnovnu školu i gimnaziju, potom u Zagrebu studirao arheologiju na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1954. godine. Kraće je vrijeme radio u Arheološkom muzeju u Zadru i u Institutu za historijske nauke u Zadru. Godine 1957. prelazi u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu gdje postaje načelnik Odjela za tiskane knjige. Godine 1974. prelazi za ravnatelja Knjižnice JAZU (danas HAZU). Doktorirao je 1977. na Filozofskom fakultetu u Zadru disertacijom Religiozni simbolizam u Ilira, a u veljači 1978. stekao je zvanje bibliotekarskog savjetnika.
Potkraj 1983. pozvan je u Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža da tu preuzme dužnost glavnog urednika Hrvatskog biografskog leksikona. Četiri godine kasnije, u studenome 1987. nakon izlaska iz tiska II. knjige te edicije, prelazi na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Odjel za informacijske znanosti, Katedra za bibliotekarstvo), gdje predaje predmete Povijest knjige i knjižnica, Bibliografiju i Socijalnu povijest knjige.
Još 1970/1973. godine predavao je predmet Uvod u arheologiju kao vanjski suradnik u svojstvu višeg predavača na Filozofskom fakultetu u Prištini, a koncem 1971. izabran je za predavača predmeta Uvod u povijest knjige i knjižnica na Poslijediplomskom studiju iz bibliotekarstva.
Od 1993. član je Odbora za ljudska prava i prava etničkih i nacionalnih zajednica i manjina Zastupničkog doma Državnog sabora Republike Hrvatske.
Priznanja
Za svoj je rad dobio niz priznanja. Godine 1983. dobio je Kukuljevićevu povelju za rad u knjižničarskoj struci, 1998. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, godine 2004. dobio je Nagradu Grada Zagreba i iste godine Nagradu grada Zadra za životno djelo, 2001. primio je Zlatni orden Naim Frasheri koji mu je predao ondašnji predsjednik Republike Albanije Reshep Meldani za prinos osvjetljavanju povijesti Ilira.
Djelo
O njegovu djelu nije lako govoriti. Ima osoba koje rade samo za jedan ljudski život, a ima i onih rijetkih, koji svojim ukupnim djelom ispunjavaju više života. Gledajući na opus profesora Stipčevića ostajemo doista zapanjeni opsegom njegova djelovanja. Napisao je 40-tak knjiga, oko 120 znanstvenih i stručnih radova, 80-tak manjih priloga i niz enciklopedijskih natuknica, a o njemu ili njemu u čast napisano je nekoliko zbornika radova. Znanstveni rad Aleksandra Stipčevića odvija se u nekoliko smjerova, od kojih su dva glavna, arheologija i bibliologija. Navest ćemo samo neka najpoznatija djela. Npr. spomenuta dva glavna pravca njegova bavljenja spajaju se u kapitalnom djelu Bibliografija antičke arheologije u Jugoslaviji u dva toma (ukupno 1556 str!), gdje je sakupio sve što je do tada bilo napisano o Ilirima na najvažnijim svjetskim jezicima. Djelo je izdano od Akademije nauka i umjetnosti BiH, 1977.
Život među knjigama pobudio mu je zanimanje za fenomen knjige, posebno njenom mjestu u društvu kroz povijest. Tako je nastala Povijest knjige koje je doživjela veliki uspjeh u znanstvenim krugovima i koja je prevedena na nekoliko jezika. Samo je takav erudita poput njega koji poznaje niz znanstvenih disciplina, mogao napisati kvalitetnu povijest knjige. Nakon toga pozabavio se sudbinom knjige kod nas. Njegova Socijalna povijest knjige u Hrvata u tri obimna toma monumentalno je djelo i trajan spomenik hrvatske kulture kojemu nema premca. Sve to je uvjetovalo da je Aleksanda Stipčević uvršten među najeminentnije stručnjake i znanstvenike ne samo u Hrvatskoj nego i znatno šire.
Kao i svi drugi iskreni domoljubi toga vremena i on je imao okršaj s politikom i za popudbinu ponio ožiljke. Kao glavni urednik Hrvatskog biografskog leksikona, stajao je na njegovu braniku kad su se pojedinci i institucije prošlog sustava natjecale tko će se nabaciti većim kamenom na to kapitalno djelo hrvatske kulture. Napadali su ga da je djelo puno „mantijaša”, te da se previše ističe ono nacionalno. No,
Stipčević nije ustuknuo. Odvraćao je svojim ideologiziranim protivnicima istom mjerom pozivajući se na struku, gdje je bio jak, i to onima sa samog vrha ondašnjeg sustava kakvi su bili Stipe Šuvar, Goran Babić ili Ema Derossi Bjelajac. Da je popustio i priznao krivicu, morao bi ju ispraviti, a to bi značilo izbaciti iz hrvatske kulture sve svećenike i sve domoljube koji nisu tadašnjem režimu bili podobni. Nakon demokratskih promjena cijela je priča uz popratni dokazni materijal završila ukoričena u knjigu pod naslovom Priča o Hrvatskom biografskom leksikonu.
Šandri za Arbanase
Za svoje Arbanase on je bio lala Šandri, najpametniji i najučeniji u mjestu, ponos mjesta. Njegova povezanost sa rodnim Arbanasima je vrlo složena. Vjerojatno bi joj se korijeni mogli povući negdje do trenutka kad se kod mladog Aleksandra Stipčevića pojavila svijest o različitosti njegovih rodnih Arbanasa od okolnog stanovništva, a uz to i čitav niz pitanja: zašto je to tako, tko su Arbanasi, što predstavlja njihov jezik, itd. Gledajući na taj način dolazi se i do jedne od glavnih preokupacija ovog velikog znanstvenika, albanologije, i bavljenjem Ilirima kao precima Albanaca, odnosno Arbanasa. Iz tih pobuda nastala je njegova obimna bibliografija o Ilirima. No još je jedno područje vezanosti Stipčevića sa svojim rodnim mjestom. To je njegova već polustoljetna uključenost u sva kulturna zbivanja i djelovanja vezane za Arbanase. Čak bi se za ovaj drugi dio moglo ustvrditi da je znatno bogatiji i raznolikiji. Skoro sve što se u zadnjih pola stoljeća pisalo ili događalo u Arbanasima bilo je na razne načine povezano s Aleksandrom Stipčevićem, bilo kao inicijatorom i organizatorom ili barem kao ocjenjivačem rada.
Tako je prilikom tiskanja Rječnika govora zadarskih Arbanasa, 1987. Stipčević morao doputovati iz Zagreba i provesti nekoliko dana u Zadru organizirajući i nadzirući tiskanje. Nakon smrti Kruna Krstića on se potrudio da u Zadru izađe njegov rad Doseljenje zadarskih Arbanasa u obliku knjižice. Kad se pojavila ideja o osnivanju udruge koja bi se bavila arbanaškom kulturom, Stipčević je to bezrezervno podržao i svojim bogatim iskustvom pomogao oko osnivanja. Stoga je već na osnivačkoj skupštini Društva zadarskih Arbanasa bio proglašen počasnim predsjednikom. Pod njegovim nadzorom i glavnim uredništvom izdane su knjige Š. Peričića, Pregled gospodarstva Arbanasa u prošlosti i M. Diklića, Pravaštvo u zadarskim Arbanasima.
Bio je glavni pokretač akcije za izgradnju knjižnice u Arbanasima, odnosno kako je on govorio „obnovu hrvatske čitaonice” koja je u mjestu postojala još u XIX.st. Da bi došlo do ostvarenja te ideje A. Stipčević je morao obijati mnoga vrata, od gradskih institucija do ministarstva kulture. U sklopu nje, na njegovu inicijativu, napravljena je spomen soba zadarskih Arbanasa kao zavičajna etnološka zbirka. Stipčević je kroz Društvo zadarskih Arbanasa 1997. na dan mjesnog blagdana Gospe Loretske pokrenuo i bio jedan od glavnih organizatora znanstvenog skupa o svom sumještaninu, prijatelju i velikom hrvatskom intelektualcu Krunu Krstiću. Sljedeće godine, također uz njegovu svesrdnu pomoć, organiziran je, opet na blagdan Gospe Loretske, znanstveni skup o znamenitom Arbanasu i kršćanskom sociologu fra. Bonifaciju Peroviću. Bio je inicijator i prievođenja najstarije povijesti Arbanasa, one Tulia Erbera na hrvatski. Kao najupućeniji u arbanašku problematiku A. Stipčević obavlja na određen način ulogu savjetnika i mentora za sve one znanstvenike iz Albanije i Hrvatske koji se zanimaju za proučavanje Arbanasa.
Posebnu opet priču čini njegovo vječno sakupljanje svega što je vezano za Arbanase, od arhiva Venecije i Rima pa do Zagreba i Zadra. Stipčevićevo sakupljanje svega vezanog uz rodno mjesto započela je još početkom pedesetih godina XX. st. Već prvi tekst koji je napisao kao dvadesetdvogodišnjak odnosio se na Arbanase. Sedamdesetih godina taj posao je zaokružen i objavljena je njegova Bibliografija radova o zadarskim Arbanasima.
Stipčević je u više navrata u rodnim Arbanasima slušao, zapisivao i snimao stare priče, običaje, narodnu predaju, izreke, legende, rana vjerovanja i tzv. čaranja. Sve to s ciljem da kao najbolji poznavatelj ilirske kulture pronikne u korijene ove zajednice Iz toga nastala je knjiga Tradicijska kultura zadarskih Arbanasa, kapitalno djelo narodne kulture, antropologije i povijesti kakvo nema ni jedno mjesto u Hrvatskoj.
Na preko 400 stranica sav je taj materijal vrlo minuciozno obradio i otkrio kod Arbanasa mnoge tragove starih ilirskih simbola i vjerovanja.
