Premda je nemoguće uspoređivati turistički i hodočasnički, vjerski turizam, ono što se događa u Međugorju zaista fascinira: u malo hercegovačko mjesto u kojem se prije 31 godinu, prema kazivanju šestero djece vidioca, ukazala Gospa Kraljica mira, u zemlji koju će ni puno desetljeće kasnije proparati rat, godišnje stiže oko milijun hodočasnika. Ali ne, ipak nitko ne zna točno koliko ih je, naime nije riječ samo o vjernicima koji borave u pansionima i hotelima, veliki je broj jednodnevnih posjeta građana iz cijele Hrvatske i BiH, a procjena se temelji na broju pričesti.
– Taj broj od milijun podijelite s tri jer je riječ o pričesti koju hodočasnici primaju svakog dana boravka. Oko dvjesto tisuća je jednokratnih posjeta, a pored svega i 30 posto “crnjaka”. Problem je u nepotpunoj evidenciji gostiju koji dolaze u Međugorje, predlagao sam da se na ulazu, na Tromeđi, postavi zaustavna traka za autobuse i da se sastavlja popis ljudi. Sada nitko ne može točno reći koliko ljudi dolazi, pa bi taj milijun u stvari bio bliži broju noćenja – navodi Željko Vasilj, voditelj Turističkog ureda.
Jeftinije od Jadrana
Međugorje se prilagodilo potrebama; i hodočasnici trebaju smještaj na nekoliko dana, moraju jesti i piti, ponijeti kakav suvenir, a s godinama je kvaliteta usluge porasla toliko da bi mogla biti uzorom ugostiteljima i hotelijerima jadranskih malih mjesta. Niču pod Križevcem na sve strane novi pansioni i hoteli; u zadnje tri-četiri godine ritam je pojačan, računa se da se godišnje doda više od tisuću postelja. Koliko je hodočasnički turizam unosna djelatnost, svjedoči primjer Italije – oko četrdeset milijuna hodočasnika ostavi joj godišnje pet milijardi eura!
U ovoj suvenirnici sva roba je ručni rad, uvoz iz Italije
U Međugorju su cijene niže nego bilo gdje na hrvatskoj obali, a kamoli u Italiji. Noćenje u pansionu je dvadesetak eura, u hotelima pedesetak, puni pansion je stotinjak eura, a cijene hrane i pića su barem 20 posto niže. Prošlogodišnja trideseta godišnjica ukazanja dovela je u Međugorje više hodočasnika, bilo ih je oko milijun i pol, a prošlotjedni MladiFest privukao je 60 tisuća mladih vjernika iz 71 svjetske države.
Ipak, međugorska sezona je nedostižan jadranski san: počinje za Uskrs, a završava u listopadu, dok su veća okupljanja gostiju još za Božić i Novu godinu.
Najviše je Talijana, čak 90 posto, nešto manje je Iraca i Amerikanaca, u porastu je broj Libanonaca, Austrijanaca, Nijemaca, Francuza, Španjolaca, Južnokorejaca, a dva velika sportska natjecanja, Europsko nogometno prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini te Olimpijada u Londonu, odvukla su značajan broj putnika, što se osjetilo u hercegovačkom svetištu.
Među hotelskim novogradnjama u Bijakovićima – riječ je o području bližem Brdu ukazanja – biramo novi novcati hotel “Villa Pace” s 59 soba. U prostranom hotelskom lobiju punom svjetla, vrlo ukusno i suvremeno dizajniranom, u sredini kojeg se ističe staklena stijenka visoka petnaest metara s prizorima iz povijesti ukazanja, razgovaramo s vlasnicom i direktoricom Boženom Prskalo, čija se obitelj desetak godina bavi vjerskim turizmom.
Čisto i prozračno
Hodočasnici u prosjeku ostaju nekoliko dana
– Otvorili smo u travnju i vrlo smo zadovoljni popunjenošću, znate, promijenila su se i traženja hodočasnika. Više nije dovoljno imati stari krevet i umivaonik, traži se udoban smještaj. Vidjet ćete, nema ekskluzivnosti ni nekih dodatnih sadržaja, ali je vrlo bitno da je sve uredno, čisto, prozračno, jednom riječju, ugodno. Hodočasnici ostaju tri, četiri ili šest-sedam dana. Nemamo mi cijene kao što ima more, tako da smo mogli dobiti i više od tri zvjezdice koliko imamo, ali ne bi bile plaćene.
Kad je riječ o grupama, cijene su niže i formiraju se po dogovoru, kreću se od 35 do 40 eura za polupansion, individualci plaćaju 45 do 50 eura, a puni pansion je sto eura. Recite mi, gdje biste našli hotel na Jadranu po tako niskim cijenama, a riječ je o “pametnim” sobama, klimatiziranima, pokrivenima internetom i SOS telefonima, sve je povezano liftom, dizajnirano s velikom pažnjom – kaže Božena, te dodaje kako Talijani, koji prevladavaju, najviše pozornosti posvećuju hrani.
– U našoj je prehrani puno čorbe, mesa s roštilja, teške hrane, a oni traže paštašute, čvrste čorbe od povrća… Tjestenina za naš okus mora biti nedokuhana, ako je kuhana po našoj mjeri, oni je neće ni okusiti. Malo tko je u nas znao za njoke, a morali smo naučiti. Da bi se vodio ovakav objekt, moramo se posvetiti 24 sata dnevno – zaključuje Božena.
Ekipa “Slobodne” noćila je u tek otvorenom pansionu na Krstinama, oko kilometar udaljenom od svetišta, koji su u samo pola godine izgradila i opremila braća Luburić, Tomislav (23) i Marijan (26), te majka Milena. Imali su zemljište od petsto kvadrata koje su dobili nakon pogibije oca Dragana u ratu, prodali su stan u Zagrebu i digli kredit.
Irski pub
– Nakon dugog vijećanja odlučili smo se za hodočasnički pansion jer smo uvjereni da će nam to osigurati pristojnu egzistenciju. Veliki dio posla sami smo odradili, postavljali smo drvenariju s prijateljima, krečili, uštedjeli smo više od 50 tisuća konvertibilnih maraka. Uredili smo trideset soba i blagovaonicu s osamdeset mjesta, a prve dvije grupe bile su prezadovoljne. Hodočasnici su specifični gosti, dolaze u Međugorje ne radi zabave, kao ostali turisti, nego da bi našli duhovni mir i okrjepu, tako da su sretni s urednim i čistim smještajem, pažnjom koja im se posvećuje.
Ovako izgleda soba u luksuznijem hotelu
Jedan Slovak s peteročlanom obitelji kazao nam je kako se u životu nije tako odmorio, pa su produžili još pet dana. Slovenska obitelj ostala je bez novca pa su jeli s nama, sve je to moguće u Međugorju. Ni more nije daleko, do Kleka je manje od sat vožnje, a često posjete i Dubrovnik ako su više dana tu – kazuje Marijan.
Njihov pansion prati međugorski prosjek cijena, polupansion za grupe je 20 eura, a puni pansion 30 eura.
Međugorsko ugostiteljstvo oscilira, a mi biramo vrhunsko mjesto, kombinaciju irskog puba i mediteranskog restorana, “Garden’s” na ulici koja vodi do svetišta.
S vlasnikom Daliborom Ostojićem i njegovom hajdučkom ekipom pratili smo veliku pobjedu mladih Hajduka nad Interom u Milanu, a ponosno nam je kazao kako je prije nekog vremena kompletna momčad bila na ovoj terasi.
– Zašto irski pub u prednjem dijelu? Jer su Irci prije sedam-osam godina bili vrlo brojni međugorski posjetitelji, a vrlo su slični nama, vole pojesti, popiti, zapjevati… Dizajn prostora prepustio sam jednom od najboljih arhitekata na tom području, Amiru Vuku Zecu iz Sarajeva, koji je uspješno pomirio irski i mediteranski štih u prostoru – ponosan je Ostojić, a listamo i njegov jelovnik, cijene hrane, posebno morskih specijaliteta, povoljnije su hrvatskom džepu nego na obali, morska opskrba “Garden’sa” je svakodnevna.
U Hrvatskoj nedozvoljeni prstaci su 340 kuna, bijela riba je 380 kuna, tjestenine su 50 kuna, janjeći kotleti 70, a pizze iz krušne peći četrdesetak kuna, i premda je riječ o vrhunskom restoranu, cijene su međugorski prosjek.
Još po nečemu je poznato ovo mjesto – nepreglednom nizu suvenirnica, kojima su ovogodišnji hit krunice sa zrncima od kamenčića. I među katoličkim suvenirima zavladala je Kina, čak i neuko oko lako će prepoznati Gospin kip proizveden na Dalekom istoku. Izabrali smo zato suvenirnicu “Tomato” koja drži razinu i cijene, ali gotovo sva roba je ručni rad, uvoz iz Italije.
U izlogu nas je šokirao veliki brončani kip Krista koji u ruci drži – newyorške nebodere “blizance”, a cijena mu je sedam tisuća eura, do njega je drvena Majka Tereza s cijenom od pet tisuće eura, te Gospin kip s izvješenih četiri tisuće eura. Drveni kipovi na policama zaista su majstorski izvedeni, a za tridesetak centimetara visoke treba izdvojiti i po nekoliko stotina eura. Da se razumijemo, u okolnim butižicama može se naći suvenira već za nekoliko kuna.
– Skupo jest, ali ovdje se kupi jedna stvar, i to kvalitetna, koju ćete imati cijeli život – objasnila nam je prodavačica Marijana, te dodala:
– S mušterijama trebate znati, valja letjeti oko njih, imati strpljenja i onda vam jedu iz ruke. Tako se trguje u finim dućanima koji drže do sebe.
