Dvanaest godina od stravične tragedije na otoku Istu gdje je kroz nezaštićeni otvor tanka za fekalije upala tada trogodišnja Eva Celestina Žižić i utopila se, na Općinskom sudu u Zadru nepravomoćnom su presudom za njezinu smrt proglašeni krivima izvođač radova Jadranko Maračić (54) i investitor i naručitelj Danko Smoljan (60). U trećem, ponovljenom sudskom postupku, Maračić je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 13 mjeseci, dok je Smoljanu dosuđeno 16 mjeseci zatvora.
U obrazloženju presude sudac Ivica Marinović istaknuo je kako je tijekom dokaznog postupka utvrđeno da su i Maračić i Smoljan odgovorni za nestručno izvedenu izgradnju tanka za fekalije na Istu u kojem se 1. kolovoza 2000. godine utopila trogodišnja djevojčica upravo na način kako im je to tužiteljstvo stavljalo na teret. Pojasnio je kako je Maračić, kao izvođač radova koje je u sklopu preuređenja turističke agencije naručila Poljoprivredna zadruga Ist, kriv jer je u zemlju mimo svih propisa ugradio krivi tip tanka, plastični. Taj se tank deformirao odmah nakon ugradnje zajedno s poklopcem koji nije mogao propisno “naleći” na otvor i zatvoriti se. Nepropisno zatvoreni tank, smješten uz glavnu mjesnu prometnicu i u blizini dječjeg igrališta, nije bio ograđen iako je to Maračić kao izvođač radova morao učiniti kako gradilište ne bi bilo opasno za prolaznike.
– U blizini tanka igrala se tada trogodišnja djevojčica koja je potom zbog ranije navedenih razloga upala u tank i utopila se – rekao je sudac Marinović dodavši kako je za takav tragičan ishod odgovoran i Danko Smoljan jer je on kao upravitelj Poljoprivredne zadruge u Istu naručio spomenute radove i predstavljao investitora. Smoljan je, kako je proizišlo iz dokaza predočenih tijekom sudskog postupka, naručio sporni tank, odredio lokaciju u zemlji gdje se mora zakopati, a tijekom gradnje nije izabrao nadzorni organ niti se pobrinuo da gradilište ne bude opasno za ljude.
– Sudsko vijeće procijenilo je kako je Smoljan bio svjestan činjenice da tako nestručno izgrađen tank predstavlja opasnost, a to proizlazi iz činjenice da je sam postavio kamen na poklopac tanka pokušavajući tako spriječiti njegovo otvaranje. To se, međutim, pokazalo kao nedostatna i neadekvatna zaštita, koja nije spriječila tragediju i utapanje trogodišnjeg djeteta – pojasnio je Marinović ujedno presudivši okrivljenicima podjelu troška ovog dugotrajnog sudskog postupka u iznosu od 260 tisuća kuna od čega samo na stavku vještačenja Instituta Ruđer Bošković otpada 155 tisuća kuna.
U tri suđenja, tri različite presude Prvu nepravomoćnu presudu u ovom mučnom predmetu još 2003. godine izrekao je sudac Boris Radman koji je Smoljana osudio na godinu i deset mjeseci zatvora, a Maračića na zatvorsku kaznu u trajanju od godine i pet mjeseci. U međuvremenu Radman je postao sudac Županijskog suda u Zadru, a presuda je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja vraćena na ponovno suđenje pa je predmet dodijeljen sucu Ivici Marinoviću.
Nakon devet godina od tragedije Marinović je Smoljana oslobodio krivnje, dok je Maračiću dosudio 13 mjeseci zatvora. Županijski sud i tu je presudu ukinuo točno preciziravši propuste u činjeničnom opisu iz kojih je po njihovom mišljenju bila neosporna Smoljanova odgovornost, a upravo tog naputka držao se sudac Marinović kod donošenja treće nepravomoćne presude. Zanimljivo je spomenuti i činjenicu da je prvi sudski progon protiv Maračića i Smoljana preuzeo djed poginule djevojčice Milan Burčul jer je tužiteljstvo tada odbacilo prijavu protiv njega. Nakon što ga je potom sudac Radman osudio, a Županijski sud vratio postupak na ponovno suđenje, tužiteljstvo je promijenilo svoj stav te ponovno utužilo i Smoljana kao predstavnika investitora i naručitelja radova koji je trebao angažirati nadzor gradilišta upravo kako bi se osiguralo i otklonila opasnost za život i zdravlje ljudi.
