Zdenko Antunović, Cibonin direktor, dan poslije. Emocije su još uvijek bile jake. Između smijeha, nervoza i suza.
– Postoji sudska presuda iz 2004. godine po kojoj je Cibona dužna Aleksandru Petroviću 251.000 kuna. S kamatama se to popelo na 333.000 kuna, koje smo Petroviću isplatili i pri tome nismo prigovarali. Onda nam je u petak stigla nova presuda jer je Petrović tužio i dalje, tražio je nešto što ne čini niti mafija, kamate na kamate, prema čemu smo mu dužni još 199.000 kuna.
Bila je to sudska odluka, valjda o zateznim kamatama. Petrović nije jedini koji nije pristao na nagodbu.
– Jedini je koji je tražio tako nešto. Svima njima Cibona je napravila puno u životu i bili su svjesni da se mora pronaći način da bi se riješili svi dugovi, da bi Cibona opstala. Petrović, međutim, želi uništiti Cibonu! Sazvao sam sastanak Radne zajednice Cibone, kazao svim zaposlenicima da smo od sada pa dok ne isplatimo tog gospodina, svi na minimalcu! Počevši od mene koji imam najveću plaću.
I tu smo već došli do suza.
– Petrović mi je prijetio, govorio da će me likvidirati u prolazu Cibone, da za 300 dana Bandić i ja nećemo moći u dvoranu. A priča o tome da sam slao inspekciju u njegov lokal doista je plod bujne mašte. Kako bih ja to mogao? Pa ja sam u petak organizirao Cibonin tramvaj za subotu, tražio vuka kojega ćemo zakumiti u ZOO-u, pa kad bih se stigao baviti sa svime?
Aco Petrović također nije birao riječi. Uostalom, tvrdi, svašta ga je snašlo u posljednjih nekoliko dana. Morao je posjesti sina Marka ispred sebe i objasniti mu da “opet jede govna zbog svog oca”. Marko više ne može trenirati u Kaptolu, drugoj Ciboninoj momčadi. Petrovića je posjetila i inspekcija u lokalu.
– Brojali su stolove, imam li ih 28 ili više, ali kod mene je sve po propisu. A taj je lokal na moju majku, ta dvorana nosi ime mog brata…
Usput, Antunović ga je prijavio za prijetnju, pa je Petrovića u nedjelju popodne posjetila policija. I u ponedjeljak ujutro se morao javiti u stanicu da bi dao iskaz.
– Objasnio sam što se događalo, pitao odmah, “čemu žurba, zar je netko stradao?” A u policiji sam pitao i u kakvom mi to gradu živimo gdje se ekspresno šalju inspekcije u lokal i traži te policija po gradu. Tko je tu toliko moćan?
No, želio je nešto pojasniti.
– Pazite, moj spor s Cibonom traje već devet godina, to je nešto duže od ovih ekspresnih postupanja inspekcije i policije. Od tada do sada svi, od Bože Miličevića do danas, sprdaju se sa mnom. A tih 30.000 eura koje mi duguju jest jedna trenerska plaća danas. Za jedan mjesec. Taj proces bio je u rukama moje odvjetnice i što sam trebao sve napraviti? Oprostiti možda? A bilo je valjda 80 rasprava, što sam trebao reći da ću ih sam platiti? Ovu presudu koju su dobili donio je sud, ova ovrha je sudska odluka nakon što se Cibona sa mnom sprdala devet godina.
