Sunce se izlijeva kroz PVC-okna namjesto da diskretno prodire kroz šarenilo rozete, mozaika nigdje – tek na roh-bau zidovima dva skromna reljefa sakralnih motiva, a umjesto freski strop “krasi” žarulja na goloj žici; ipak, Bog stanuje tu. Uvjereni su u to oni koji svake nedjelje dolaze u Kučine pored Splita, na predio Brig, poslušati euharistiju don Ivana Grubišića. Bogoslužje – nakon što je dobio odbijenicu biskupa da se skrasi u područnoj crkvi svetog Luke u Kučinama – tako don Ivan časti nedjeljom u privatnoj kući na strmome Brigu, do kojega je pravi mali pothvat uopće doći.
To njegovim prijateljima vjernicima nije teško, ima ih koji dolaze autobusom iz Splita pa se unatoč ozbiljnim godinama pješice uspinju dio puta do kuće koja je pripadala pokojnom bratu svećenika u miru (a malo i u tihom ratu s nadređenima u hijerarhiji koji ga ne razumiju). Danas u toj kući živi udova nevjesta don Ivana, a on pak ima svoju garsonijeru. Nedjeljom, rekosmo, rado otvara vrata prijateljima, te u svećeničkom habitu održava pravu misu s cijelim popratnim “asesoarom”: kaležom, posudom za hostiju, te s ministrantima, inače dvojicom mladih pijanista. Za našeg posjeta u kući na Brigu zatekli smo, dakako, otvorena vrata, a pjesma se čula već s dna stepenica: “Vječna je ljubav njegova”.
Kava i kolači
– Isus je imao kratkoročne i dugoročne planove. Koliko se od tih planova i želja ostvarilo? Ako pođemo od sebe, vidjet ćemo da smo uvijek negdje na početku. Ti se planovi “lome” često na zajedništvu, a do njega treba držati. I mi smo se sabrali ovdje kao zajednica vjernika, a Bog je već s nama. Ako se okupe samo dvojica ili trojica u Njegovo ime, On je tu. Da bi se pronašlo Boga, ne treba se penjati na vrh planine, niti na nepristupačna mjesta, to može ispasti puko planinarenje.
On ne mora biti niti u svetištima; Bog je tamo gdje je ljubav – propovijedao je don Ivan dok ga je dvadesetak ljudi svih dobnih skupina pozorno slušalo. A onda je, netipično za vjerske obrede u “pravim” crkvama, pri kraju liturgije kad vjernici pružaju ruku u znak mira jedni drugima, svakome pojedinačno u prostoriji pružio ruku! Kad je, pak, misa završila, don Ivan srdačno nas je pozvao da ostanemo na kavi i kolačima. Bili smo malo iznenađeni, a onda nam je simpatična gospođa Neda Peran rekla da su tako vjernici uvijek ostajali na kavi i razgovoru s don Ivanom i u župi svetog Roka, pa sad samo istu praksu nastavljaju na drugoj lokaciji.
– Volim slušati don Ivana, pratit ću ga gdje god bude propovijedao. Prije 37 godina vjenčao me u Svetog Roka, tamo smo primili sve sakramente mi iz obitelji. Ovdje je malo daleko doći, ali nema veze, dogovorimo se nas pet-šest pa odemo jednim autom. Išli bi i dalje, da treba – kazuje Nedina prijateljica Marija Jakaša iz Splita. Zanimljivo je da dosta ljudi koji poštuju don Ivana uopće nije nastanjeno na području župe svetog Roka na Gripama, nego oduvijek dolaze iz drugih predjela grada jednostavno tamo gdje je on. Među njima i razgovorljivi Joško Coce, Trogiranin sa splitskom adresom u župi Gospe Fatimske.
Traženje sebe po crkvama
– Neka se ne uvrijedi ni jedan svećenik, ali nema ga kao što je don Ivan – govori Coce, dok se Grubišić nakratko povukao kako bi se presvukao u “civil”. Za to vrijeme muškarci namještaju stolove, žene iznose tanjure s kolačima koje su donijele, kava se već puši iz lonca. – Dugo sam se tražio po mnogim crkvama, ali nije bilo to-to. Nije da drugi govore ludo, liturgijski dio svugdje je isti, ali nitko ne zna reći pravim riječima ono što muči svakoga od nas. Don Ivan to zna, svakoga takne u dušu. To je veliki čovjek, otvoren za sve nas, a opet tako skroman – kazuje Coce koji je, veli, don Ivana “otkrio” 2000. godine.
– Od tada sam bio na svakoj njegovoj misi, ni jedne nedjelje nisam izostao, o blagdanu i za nevremena. Znate, tako se lakše preživi tjedan; kad nedjeljom dobijete ovu okrjepu i snagu – kazuje čovjek. S njim se, iako su na Brig došle tek drugi put, slažu i dvije cure koje inače rade kao odgojiteljice u vrtićima: Lucija Gelo i Gordana Čerina. A kako su vrtići u Solinu, tete se lijepo istom pokaznom kartom iz Splita dovezu do Kučina. Malo je nezgodan vozni red; autobus kreće sa Sukoišanske u deset, pa taman prispiju na misu u deset i trideset, ali je povratak nazad u Split autobusom moguć tek u 13 sati.
Nema veze, ljudi su u zajednici don Ivana susretljivi, već su se za sve nedjelje unaprijed dogovorile da ih netko preveze, a s dragim ljudima i svećenikom lako se i zapričati do autobusa u jedan sat – kazuju one. Uto stiže Grubišić, rado pristaje na kratak razgovor. – Vidite, ovdje se skupi uvijek nešto ljudi, a ja nikoga ne zovem. Misu bih održavao i da nema nikoga, to je stvar savjesti i unutarnje potrebe. Zašto baš ovdje? Pa, još sedmog rujna tražio sam dozvolu biskupa da mogu držati misu ovdje u područnoj crkvi svetog Luke u Kučinama, ali odgovor do danas nisam dobio. Ne, nisam suspendiran jer – ako pogledate kanone Crkvenog prava – uvidjet ćete da, kad se nekoga kazni suspenzijom, a on se na to žali, nastupa suspenzija suspenzije.
A ja sam se nakon odluke biskupa žalio Višoj crkvenoj kongregaciji u Vatikan, a oni se o mom slučaju još nisu očitovali, što znači da nisam ni u kakvom nedjelu ako ovako služim misu, to jest da nisam pod suspenzijom. Jednostavno sam se poslužio zakonom Crkve, koji inače propisuje da, ako dođe do nesuglasica unutar pripadnika crkvene hijerarhije, treba sazvati savjet koji će odlučiti. To je, pak, biskupova stvar – mirno je pojasnio don Ivan. – Je li pretenciozno usporediti vas s Isusom koji je, po Bibliji, tajno propovijedao u katakombama kad je, kao i vi, u strukturama bio ‘persona non grata’? – Svakako je pretenciozno usporediti mene i Isusa, no ovom ću prilikom citirati njegove riječi kad su ga izbacili iz sinagoge u Nazaretu: ‘Prorok nije bez časti – osim u svom zavičaju’.
