Zadranka Jelena Alfirević-Franić (30), asistentica na Odjelu za izobrazbu učitelja i Odgojitelja Sveučilišta u Zadru, dobitnica je književne nagrade Jean Michel Nicollier za pjesmu Kata Šoljić.
Nagrađena pjesnikinja ujedno je studentica Poslijediplomskog doktorskog studija Humanističke znanosti (književnos). Diplomirala Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru,
Povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, Hrvatska udruga Benedikt i Udruga veterana 4. gardijske brigade uručili su joj nagradu na večeri domoljubne poezije održanoj u Splitu.
Nagrađena pjesma, zajedno s pjesmom Škabrnjske žene, objavljena joj je u zborniku Vukovaru – Škabrnji H memento poetika (urednik puk. Mate Buljubašić), a ova pjesnikinja prošle godine objavila je književni prvijenac Bila sam žohar (Matica hrvatska), također s izraženom ženskom problematikom.
Autorica je dala osvrt na nagrađenu pjesmu u kojoj, kako je kazala Jelena Alfirević Franić dominira crvena boja.
– Crvena boja boli, traume i žrtve kojom je krvarila Kata Šoljić, izgubivši svoja četiri sina na pragu Hrvatske Domovine. Crvena kao njezino ženstvo, majčinstvo… Crvena poput mraka (jer mrak Ovčare, Mitnice, Borova Naselja, Trpinjske ceste krvari i danas ‒ Klaonica. Klaonica. Klaonica.). Tako je krvarilo i njezino srce u pjesmi, dok su joj ga otkidali komad po komad. Četiri puta. Ali i crvena kao ljubav. I krvavi majčinski oprost. Nazvavši ju vječna hrvatska Pietà, Kata Šoljić koja je svaki dan živjela Veliki petak, podsjećajući na lik Bogorodice, za mene predstavlja nadnacionalni simbol svetog mučeništva, majčinske boli i najranjivijeg ženstva, koje je u istome krhko, ali i transcedentalno, blisko božanskom.
Kao ratno dijete, rođeno u vihoru rata 1992., s obzirom da moje prve tri godine života otac nije redovito bdio uz kolijevku, niti me vodio za ruku učeći prve korake i riječi, već je nosio pušku o ramenu, boreći se na prvoj crti za slobodu domovine, trideset godina poslije ovu nagradu posvećujem njemu, koji me nikada nije učio mrziti ‒ vojniku Hrvatske vojske, svom ocu, Anti, kazala je mlada zadarska književnica.
Ove godine u Vukovaru upravo je otkriven spomenik Kati Šoljić i sinovima (rad akad. kipara Vene Jerkovića).
A ovo je nagrađena pjesma Kata Šoljić Jelene Alfirević-Franić te autoričinu pjesmu Škabrnjske žene.
KATA ŠOLJIĆ
Ranjena u pepelu,
na koljenima,
Kata Šoljić zubima otkida krvavo meso s ruku,
bedara svoga tijela,
crvenih ruku
doziva mrtva srca četiriju sinova.
Na zgarištu grada Vukovara
majka
razgrće bijele kosti,
u sijedoj joj kosi jato gavrana,
usahla tijela, kameni grudi,
traži čedo svoje
krvavim mlijekom da podoji.
Nijemi krik prosu se slavonskom ravnicom,
nad jednom jamom, mrakom,
u krilo zagrlila mati kosturske lubanje četiri,
zove rođene sinove: Ivo, Niko, Mijo, Mate!
Pokriva ih strahom, suzom,
šahovnicom hrvatskom
i snopovima počupane bijele kose svoje.
—
Netko je opet jutros nepozvan šetao našom ravnicom,
‒ snivajte mirno, braćo!
Bosonoga,
odjevena u kaput dugi crni,
to Kata Šoljić
nad Slavonijom
slobodna
lebdi.
Tek malo pogne se duhom i strese
čujuć krikove nasmrt pretučenog svoga Nike, bušilicom izbušene oči Mije, utopljenog Ive u Dunavu hladnom, strijeljanog u kukuruzištu Mitnice Mije.
Videć ju krilatu i snažnu, hrabro nastavi dalje hrvatskim nebom ‒ jezdi.
U svitanje dana polja pšenice kanda okupana su krvlju,
to odsjaj je sunca ili
nad slavonskoj ravni Majci Courage noćas,
dok nitko ne gledaše,
iz prsiju ‒ od boli ‒ krv u potocima
poteče?
Kata Šoljić,
vječna hrvatska Pietà!
ŠKABRNJSKE ŽENE
Na konop ispred kuće vješaju krvavu dječju odjeću
– škabrnjske žene.
Zagledane u sunce gdje prema Zadru zapada, sanjaju teške vojničke čizme, šahovnice i željezne cijevi, duge crne puške
– škabrnjske žene.
Na prvoj crti, s krunicom u šakama, u vojničkoj uniformi, za slobodu Škabrnje
– škabrnjske žene.
Trudovi u mukama, prerezana pupčana vrpca, porođaj u bunkeru
– škabrnjske žene.
Zaklani vratovi, neskuhani ručkovi, miris junećeg gulaša i isparavanje vruće krvi
– škabrnjske žene.
Tenkom pregažena starica, neispričane bajke, nezagrljeni unuci, neizvezeni stolnjaci, kameni svatovi
– škabrnjske žene.
Masovna silovanja, crveni krikovi, plastična tijela, genocidna politika
– škabrnjske žene.
Pješadijski vod, nagazna mina i cesta od blata, u Nadinu hrabrom, Prkosu sokolovskom, Zemuniku od zemlje tvrđem
– škabrnjske žene.
1991., 1992., djeca rata, kćeri siromaha
– škabrnjske žene.
Prazna pustopoljina, na zgarištu Ravnih kotara dvije vrane, u crnim fuštanima, crnim maramama, crnim postolama, rame do ramena
– škabrnjske žene.
Oči su im bijele, još sanjaju poljupce, dok iz fuštana krvari srce
– škabrnjske žene.
(Zadar, 20. listopada 2022.)
