Kad ćemo, što ćemo, kako ćemo… Ljudi smo, dogovorit ćemo se. Na poticaj Zadarskoga lista brzo je osmišljen jednodnevni posjet Zdenku Kumanu u ustanovi u kojoj boravi već četvrtu godinu, u Metkoviću. Zadarski list dao je prijedlog, a NK Zadar i KK Zadar odmah, isti trenutak prihvatili su i pripremili prigodne darove za Zdenu, ali i za štićenike u domu, za njegove prijatelja. KK Zadar kao svoga izaslanika odredio je Mladena Babića, fizioterapeuta, a u ime NK Zadar išli su Jakov Surać, kapetan prve momčadi i Tomislav Rogić, trener vratara. Zadarski je list predstavljao Zvonko Kucelin, urednik fotografije.
– Jedva čekamo vidjeti ga! – rekli su uglas svi neposredno prije odlaska u Metković.
Zdene je nezaobilazni dio Zadra, jedna od osoba koje su omiljene na svakom kantunu, osoba rado viđena u svakom društvu. Od svojih prvih koraka u ovdašnjoj javnosti, a tad ga je Goran Krešimir Vidov uveo u društvo, do odlaska u Metković, u odgovarajuću ustanovu, Zdene je živio svoj život povezan neraskidivim nitima sa sportašima i sa sportom. Bilo u Stanovima, bilo na bazenu Kolovare, bilo u Jazinama, bilo u Mocirama… bilo gdje bilo. Razveseljavo je trenutke kad se tugovalo zbog poraza ili slabih igara, bio je uvijek i kad se slavilo. Miljenik brojnih sportaša i trenera, miljenik velikog dijela građana, čovjek u čijem se društvu drugi čovjek mogao osjećati jedino počašćenim. Bez obzira je li se taj drugi, možda, zbog nečega i naljutio na Zdenu.
I tako, skupina posjetitelja došla je u Metković, ušla u Dom za starije ili nemoćne i tjelesno ili mentalno oštećene osobe, pronašla sestru Mariju (viša med. sestra Marija Cvitanović) koja je Zdenu i pripremala za dolazak posjetitelja iz njegova Zadra.
– Malo spava, pa pričekajte – šaptala je sestra Marija u hodniku.
No, iz Zdenine sobe začulo se:
– Ko to? Ko doša?
I onda, a što je drugo moglo biti, nego su posjetitelji ušli u sobu. Zdene se ozario. Sestra Marija drži ga za ruku, a on od radosti samo što nije zaplakao.
– Što tebi? Puka nogu, a!? – govori Jakovu Suraću koji u hodu rabi štaku jer je nedavno operirao koljeno.
Potom su počela pitanja: Di Edo? Di igrači? Ko trener? Kad igrali? Di karte? Ne čakajući odgovore, Zdene je brže bolje obukao dres KK Zadar koji mu je pripremio Zdenko Perić, dres s brojem 10. Stavio kapu na glavu, uzeo loptu i počeo njome tehnicirati. Pa se radovao pljesku, pa onda košarkaški dres dao najboljem prijatelju Ivanu Modriću (iz mjesta odakle je i Luka Modrić, Zaton kod Obrovca), a obukao dres NK Zadar. I gle čuda!, oba dresa imaju broj 10. Za velike majstore je to broj.
Onda mu Rogić dobaci:
– Pozdravili te igrači! I dobili smo Dinamo!
– Neka, neka…!!!
– Idemo u dnevni boravak! – kazala je Višnja Bukvić, ravnateljica.
Tamo je Zdenina skupina. Voditeljica joj je Ružica Antonić. Štićenici su zabavljeni jutarnjim aktivnostima, a kad je ušao Zdene u pratnji posljetitelja, prolomio se pljesak.
– Svima skupa ovo puno znači – dobacuje ravnateljica Višnja.
Posjetitelji su razdijelili darove, zanimali se za sadržaje aktivnosti kojima se bave štićenici, obišli druge skupine.
– Ja sam studirala i diplomirala u Zadru i od tad se sjećam Zdene. Tko bi onda bio rekao da će biti štićenik naše ustanove – kazuje Jadranka Gajić.
U pogodnom trenu, baš kad je bilo malo zatišje, Zdene se obratio Rogiću:
– Ajde kupi karte, brzo!
Društvo se razgalilo, drugi štićenici prilaze i pokazuju čime se bave, slušamo ravnateljicu, glavnu sestru, pedagogice…
– Imamo 70 – ak štićenika. Ova ustanova djeluje sedam godina, osnivač je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Imamo nekoliko odjela, štićenike iz mnogih krajeva, utemeljili smo brojne aktivnosti. Štićenici se bave glazbom, likovnim stvaralaštvom, slobodnim aktivnostima, prigodnim aktivnostima, idemo u maškare, izrađujemo nakit, ukrase, prigodna jela, itd. Svi su zdravstveno zbrinuti, imamo fizioterapeute i njegovatelje. Čak imamo i svoj časopis Topli dom, on izlazi godišnje – govori ravnateljica.
U međuvremenu Zdene je prijateljima pokazao dresove, loptu, a prijatelj mu Ivan nije se odvojio ni na trenutak.
– Stalno su skupa, izvrsno se razumiju – dobacuje sestra Marija.
Bližilo se vrijeme objeda.
– Ne zakasniti! – upozorava Zdene.
Vratili smo se u njegovu sobu. Raspitivao se još malo za ovoga ili za onoga, podsjetio Rogića da mu kupi karte i onda sestri Mariji došapnuo:
– Umoran sam.
Bio je to trenutak za rastanak. Za srdačan pozdrav, za iskreno:
– Do viđenja!
Izašli smo ganuti, ali istodobno i puna srca. Jer…
– Jer smo vidjeli da mu je ovdje izvrsno, a ljudima u Domu kapa do poda. Za sve – govori Jakov Surać.
U kombiju kojim je upravljao Ivica Dujić, na povratku, najprije nismo puno zborili. Potom je svatko prepričao bar jednu zgodu iz brojnih susreta sa Zdenom. I tako, barem mrvicu, popunio prazninu koja je u svima nama otkad Zdene nema u Zadru. Ali ljudi, budite i vi sretni zato što je Zdeni izvrsno tamo gdje jest.
I još, iako je fizički izvan Zadra, Zadar nije otišao iz njega. I neće…
