Santini: vjera pomogla i da se vrati nogometu na pravi način

Poseban je osjećaj zabiti gol , pa mi je iznimno teško pronaći pravu riječ kojom bih opisao onaj trenutak kad lopta prijeđe crtu i dodirne mrežu. Užitak je utoliko veći jer svaki svoj pogodak rado podijelim sa suigračima. Odmah iza toga uhvati me „ glad” za novim golom, zapravo stalno me drži ta nezasitnost – iskreno će Ivan Santini igrač Zadra, najbolji strijelac naše lige iza kojeg je osam zgoditaka u devet prvenstvenih utakmica.

– Otvorilo mi se samo tako, ističe Ivan oko kojeg se naveliko vrte lovci na prave nogometne mačke, međutim, odbija bilo kakav razgovor na tu temu, jer o tome, kaže, misle oni koji trebaju.

– Sva moja razmišljanja usmjerena su na to da što bolje odigram utakmicu i dam sve od sebe, ostalo je na dragom Bogu koji će nagraditi moj rad i trud. Živim prema njegovim zapovijedima i to mi donosi mir kojeg sam stekao i ničim ga ne želim narušiti – odlučan je Santini kojeg život nije mazio.

Prerani gubitak oca za njega i obitelj bio je težak udarac. Kako se Ivan uspio uzdignuti?

– Mnogi život žive tako da sve uzimaju zdravo za gotovo dok ih ne dotakne surova sudbina od koje se ne može pobjeći. Tek onda kad vas nešto dobro potrese shvatite kako treba živjeti i moliti za onaj drugi život koji dolazi, ne ovaj ovdje. Očeva smrt me je zatekla u Austriji, u samoći i trenucima kad mi nije najbolje išlo na nogometnom terenu, bilo je i ozljeda. Uz to nisam dobro ni poznavao Njemački jezik pa mi jei to stvaralo problem. Ostao sam slikovito rečeno „zarobljen” u nekim nejasnim mislima. Onda sam čitajući Sveto pismo došao do mnogih spoznaja, Bog me primio k sebi. Zapravo ta „pustinja” u kojom sam se našao me je ojačala i pomogla da budem utjeha majci i ostalima iz obitelji s kojima se svakog ponedjeljka nalazim uz molitvu. To mi je pomoglo da se vratim nogometu na pravi način – mirnim će glasom Santini.

Nedugo nakon utakmice s Hajdukom i pobjedničkog zgoditka otkrio si kako je u svakom kantunu igrališta bila blagoslovljena sol. Nekima to nije dobro sjelo?

– Znam da me mnogi doživljavaju kao fanatika i ne zamjeram im jer imaju pravo na svoje mišljenje koje na mene ne može utjecati. U Hrvatskoj je 89 posto katolika, ali dosta njih ne živi tako. To je njihov problem! Nema dana kad ne molim za svoje suigrače, ali im ne „ solim pamet”, nego svojim životom svjedočim put koji vodi prema svjetlu.

Je li ti se ponekad u igri omakne neka psovka?

– Ne! Možda neka prosta riječ, ali se brzo „ugrizem za jezik” i nastojim ne ponoviti.

Suparnički igrači znaju istaknuti kako ih nimalo ne maziš u dvobojima, međutim, teško te je zamisliti takvoga. Što je prava istina?

– Kad sam počeo igrati nogomet uvijek sam pazio da nekoga ne udarim, nastojao ne ulaziti u klinč. Ma izbjegavao svaki oblik kontakta u kojem bih mogao napraviti nešto nažao igraču na drugoj strani. Onda me je jednom prigodom otac pozvao sa strane i rekao mi: „ Sine na terenu moraš biti lav, izvan travnjaka budi mačkica, jedino ćeš tako opstati”! Kako je vrijeme odmicalo, nogomet sam doista počeo shvaćati kao arenu u kojoj ostaju najjači. Ali uvijek uvažavam suparnika.

Za one koji možda ne znaju tvoj brat Krševan je također u nogometnim vodama, put ga je odveo u Zaprešić.

Jesi li mu ikad zabio gol?

– Službeno nisam ni jednom! Onako na nekom zajedničkom druženju s loptom jesam, no kad je riječ o prvenstvenim ogledima , moram biti iskren, nekako i ne grizem baš, braća smo. Jedino da na trenutak zaboravim da mi je brat. Zato imam drugu, jaču želju. Volio bih kad bismo zaigrali u istom klubu, zajedno kao nekad dok smo igrali za svoje dvorištu.

Naveliko se počelo pričati o tomu kako imaš mjesto u „A” reprezentaciji Hrvatske kod izbornika Slavena Bilića. Kako gledaš na to?

– Možemo li preskočiti to pitanje, o tome odlučuje Bilić, neka tako i ostane.
Iza tebe je određeni staž u mladoj reprezentaciji, međutim, bez prevelikog izravnog boravka u igri. Je li riječ o nepovjerenju bivšeg izbornika?

– Dražen Ladić mi nije ponudio povjerenje unatoč tomu što sam svaki put na reprezentativnom okupljanju radio punom parom. Njemu to očito nije bilo dovoljno, ne zamjeram mu jer on je odgovarao za rezultat i povlačio je poteze za koje je mislio da su najbolji. Moram primijetiti kako su igrači Dinama i Hajduka uvijek imali prednost pred nama koji smo igrali u drugim klubovima.

Znači li to da bi mogućim prelaskom u jedan ili drugi klub, poboljšao svoje reprezentativne izglede?

– Nije tajna da su igrači iz manjih klubova hendikepirani tom činjenicom, ujedno su i zakinuti, manje se o njima vodi računa. Možda se takva slika jednoga dana i promjeni. Kao mali dječak sam stalno govorio kako ću ukoliko ne obučem reprezentativni dres postati strastveni navijač i onda putovati uz njih na sva gostovanja.

Sad imaš dovoljno golova iza sebe, iskustvo je također tu , samo moraš odlučiti , Hajduk ili Dinamo. Reci?

– Volio bih igrati u inozemstvu! Zapravo, želja mi je igrati u Bundesligi ili u nekom od klubova „ petice”. Ako bih mogao baš birati onda bi to bila Engleska, jer me privlači njihov bespoštedni stil igre.

Ne plašiš se njihovih braniča koji nisu nimalo nježni?

– Ma kakvi, vjerujem u sebe i znam da bih se mogao nositi s njima. Rekao sam ranije da se u igri mogu „ potući”, ako treba , a kasnije onome tko je bolji stisnuti ruku.

Kakav nogomet voliš?

– Isključivo napadači, ne zanimaju me „ bunkeri”, naprotiv muka mi je od neriješenih ishoda ili utakmica bez golova. Zar zadnji put publika nije uživala u ogledu Zadra i Rijeke. Golova je bilo kao kiše, zato bih uveo pravilo da se igraju produžetci ili pucaju penali, samo da se zna pobjednik. Za nula prema nula ne bih davao ni jedan bod! Radi golova se dolazi na stadione, neka publika uživa. Jest dok traje utakmica i kad zabijem gol jednostavno ne čujem glasove oko sebe i tek naknadno na TV snimci vidim njihovu reakciju i zahvalim im stotinu puta. Ali kad plješću drugima onda dobro čujem i uživam u tom trenutku. Nikad nisam mislio samo na sebe, volim gurnuti loptu i drugima.