Dalibor Rubido je slikar koji valéryevski ono što je izuzetno komplicirano drži pretjerano jednostavnim, čime će on samo dokazati da je umjetnik po vokaciji, slikar koji svome motivu prilazi tek kada ga iznutra razotkrije tako da ga može potpuno slikarski predočiti. Ili kako je Tartaglia zabilježio u svojim «Marginalijama» – «slike koje nisu zamislive u prethistorijskoj pećini, nisu uopće izložive».
A Daliborove slike ne da su pećinski zamislive, one zapravo i dolaze iz pećina, bilo prirodnih, plitvičkih ili podmorskih, ekoloških ili duhovnih, one svojom besprijekornom jednostavnošću dokidaju granicu između zbilje i njezina zrcalnog odraza na potpuno jednostavnoj i jedinstveno obrađenoj plohi, slike su to koje teže prelijevanju izvan kadra, beskonačnosti, kojima središnji motiv postaje okolina.
Slikajući vodu, podmorje, sedrene barijere, rijeke i jezera, slikar svjesno izabire teži put, onaj put koji će se slikarski ostvariti u nijansama, u detaljima koji se nanose tek dijelom kista, onome što je nematerijalno i prozirno, što neprestano izmiče «nagomilavajući prazninu». Rjeđe tretirajući vodu kao izvor života, više kao neidentificiranu masu, prikazujući je gotovo bezlično, virtualno, slikar Rubido upozorava nas na beskonačnost ovakvih mogućnosti, a sam beskraj sugerira plavom bojom i njezinom mističnom dubinom.
Nekom samo sebi svojstvenom neutralnošću slikar uspijeva da mu uradci ne djeluju vodeno hladno, tim više što se sve ono što u vodi vidimo i o vodi znamo kao zbiljsko ovdje pretvara u imaginarno. Sve se na njegovim slikama otvara i rastvara, širi i nestaje, kao da se gubi u nebeskome zrcalu, s onu stranu ogledala, u sanjarenju, prepušteno nesvjesnom i noćnom. Nad ovim vodama doista kao da lebdi kakav duh, iako nije ničim definiran, ničim naglašen, do samom naravi vode, unutrašnjim doticajem s njom , transcedentalnim. Težnja dubinama i tajnovitostima, izvoru života koji se naslućuje tek u vibracijama, ili u doslovnome smislu u sjenama riba, preporađa ovo slikarstvo vodoravnog prostiranja; tako Rubidovo slikarstvo uz izrazito likovno tešku i zahtjevnu predočenu slike vode donosi i miris te vode, glazbu njezinih strujanja ili slapova, pokret i snovitost sijena.
Dalibor Rubido uporno slikajući motive od kojih većina slikara odustaje, jer uvijek izgledaju navlasito isti ili slični, snagom istinskog umjetnika opredijelio se upravo za ono što je u vječnoj mijeni, u stalnom protjecanju, za ono što samo izoštreno oko i posebno budna duša može zapaziti u nijansama, u neizrecivoj složenosti prirodne jednostavnosti.
















